Kad je mali Štef  jedne večeri pitao  svoju majku kako to djeca dolaze na svijet, a ona mu reče da ih roda donosi, to ga nimalo nije iznenadilo  jer slućajno je njihovo prezime bilo Roda, pa je nekako samo po sebi bilo razumljivo i prihvatiljivo.Jasno mu jedino nije bilo kako je porodica Roda donjela djecu u familiju njegovog prijatelja Franceka  Horvata s sklempavim ušima, a još manje mu je  bilo jasno kako je roda uspjela utrpati djecu njegove prijateljice iz školske klupe, Barice Mrgodić, koja je brojala još petoro braće, jedno drugome do nosa, kad je on bio sinac jedinac i silno je želio brata i sestricu.To je prava nepravda , mislio je, i te večerio odlučio  zamrziti sve iz porodice Roda. Čak šta više , nije se više želio ni oglasiti na to prezime, odlučivši dati si drugo ime i prvo što mu je palo na pamet  bilo je Vrabac, sasvim dosljedno njegovom izgledu, onako žgoljavog i brbljavog kakav je bio.

Kako su godine prolazile Roda zvan Vrabac tek je neznatno narastao,  skrasivši se u jednom potkrovlju u ulici Moše Pijade na broju deset, gdje bi danju spavao, a noćima tulumario po lokalnim krčmama zabavljajući publiku, koja bi mu za nagradu natakala rakiju , nazivajući ga od milja Živ, Živ…

Samo par ulica dalje u vlažnom i hladnom stanu familije Golub, živio je kršni momak zvan Medo, koji zbog svoje visine i nezrapnosti, nikako nije mogao naći sebi društva, te bi prazne sate utukao na željezničkoj stanici promatrajući vlakove . Već je znao na pamet njihov red vožnje i sve strojovođe koji su njega isto tako primjetili , postavši  inventar stanice, pa bi sa njima , poslije odsluženog reda  vožnje svratio u krčmu kraj pruge i utapao svoju « malenkost » u čašama gemišta.

Te se je večeri pred sam Božić nekako baš potrefilo da se Štef Roda, zvan Vrabac ili ti ga Živ –Živ , našao u neposrednoj blizini kolodvora kad ga prišarafilo u crijevima i on navrat-nanos uleti u krčmu i pravac WC-a.Osjećajući se znatno olakšan nakon dugih pola sata sjedenja, odluči se nagraditi jednim štamplom rakije ( jer ona je lijek za sve) i stane kod šanka da popije.

Golub, zvan Medo upravo je iskapio svoju desetu čašu gemišta i spremao se otići . ali ugledavši žgoljavog Vrapca koji je pogledom lepršao po prostoru, ipak odlući ostati još neko vrijeme željan društva…. jer kući mu se ustvari i nije išlo slušati lamentiranja  svoje majke , gdje je to bio, i kako to izgleda, da je ološ i ništ koristi…

Vani je ionako padao snijeg i puhao hladan vjetar, pa mu nimalo nebi škodilo popiti još koju da ostane zagrijan…

Tako su se našla i združila njih dva, Roda zvan Vrabac i Golub zvan Medo i udriše razglabati o politici i svijetu danas , zaljevajući s vremena na vrijeme alkoholom. Jezici su im se pošteno zapleli, Vrabac je prije mucao nego živkao, a Medo bi svako malo što zbog svoje uobićajene nespretnosti, što zbog velikog broja promila prolijevao netom natočenu čašu.

Gledajući ih sa strane , čovjek bi rekao kojeg li čudnog para taj žgoljavi Vrabac i nezgrapno veliki Medo, no ipak oni su bili usklađeni , ako ni zbog čega drugoga , a ono zbog istovremenog nazdravljanja kuckanjem čaša .Tko zna kako bi dugo taj naizgled neskladan par još ostao nazdravljati da nije došlo vrijeme fajerabenda pa su se morali polako dići i krenuti svaki svojim putem.

No majka se  sudbina svojim prstima tu umješala ne želeći ih rastaviti, zibajući ih u hodu, te su bili prisiljeni jedno drugog podržavati. Dok je jednog vukla rakija na lijevu stranu, onog dugog poteglo  vino na desnu,oni su se u hodi zbližili, pa su sasvim solidno održavali svoju ravnotežu. Čak šta više , uspjeli su se nekako popeti i na svoje bicikle, doduše trebalo im je zaletima nogom nekoliko puta zaredom da na njega zajašu i još toliko da uhvate pedale i potjeraju. I opet zagrljeni, sudarajući se guvernalima sasvim su solidno vukli liniju, iako ne baš ravnu, malo je podrhtavala, bila prekidana, ali ipak, malo pomalo tjerala ih dalje.

Tako se podupirajući, zamagljenog pogleda, sve im je bilo nejasno pa su ulice kojima su vozili za njih bile od sekundarne važnosti.Udriše pjevati u sav glas, Vrabac u visokoj oktavi, a Medo u basu brundajući, potpuno zaboravljajući na je  vrijeme kad drugi već spavaju. Razbistrilo im se polako kad su ih zaustavili službenici za red i sigurnost na cesti, skinuvši ih grubo sa bicikla i tažeći njihove osobne iskaznice.

Jedva se držeći na nogama, kopali su po džepovima, ali osim cigareta i šibica i još nekih sitnica ,ništa drugo nisu pronašli. Momci u plavoj uniformi neko su vrijeme čekali, a onda odlučili da ih pitaju za njihova imena.

Vrabac je časak razmišljao što bi bilo pametnije reči, prezime Roda ili pak Vrabac , no ipak se odluči na donositelje djece i reče Roda.

« Aha », na to će jedan redarnik, « Baš zanimljivo ! A ti ? » upita onog drugog koji je izbacio sav sadržaj svojih džepova, od džepnog nožića, praznog novčanika, do zgužvane maramice.

Medo nije dugo razmišljao, toliko nakresan ipak nije bio.Zna on da mu je prezime Golub, iako na njega baš i ponosan nije bio.

« Aha ! », sa onim produženim »a » , reče redarnik… » I ti si neka ptičica ! » i pruduži nehajno :

«  Pa kad već znate gugutati i cvrkutati, ajte sad prošetajte s nama do policijske uprave, da nam malo podrobnije objasnite što radite u ovo doba remeteći mir poštenih građana. »

Rečeno , učinjeno !

Golub i Vrabac nađu se  nekoliko minuta poslije u zgradi policije, uredno posjedani na drvene klupe blijedo se gledajući. Prolazile su minute, sati, a oni su uporno ponavljali uvijek ispočetka svoja prezimena… i opet nije valjalo…i dalje su morali čekati. Sa crkvenih zvonika zvona su ponoć objavila, zatutnjale su petarde kao i svakog Božića…oni bi rado nazdravili jedan drugome, no baš su ih netom odvojili   , svakog u jednu prostoriju, pa su sjedjeli utučeni i u iščekivanju što će se slijedeće dogoditi.Na kraju su i zadrijemali sklupčani, svaki u svojom prostoriji, Roda , zvan Vrabac sav sklupčani, a Golub zvan Medo na leđima, brundajući, tj hrčući.

Tko zna koliko bi vremena još tako proveli i što bi to sanjali, jedan cijeli svoj rod Roda, a drugi sve golube na ovom svijetu,da nije majka od Mede poželjela svog sina jer samoj sebi nije se mogla lamentirati pa se zabrinula što ga tako dugo nema i okrenula par telefona ukljućujući hitnu pa i policijsku stanicu.Tako se ubrzo razjasnilo da je golub stvarno Golub, pa onda nekakvom logikom i Roda je Roda pa su ih pustili ,uz opomenu da im ne padne na pamet više narušavati red u noćne sate i da obavezno sa sobom nose osobne iskaznice.

Vrabac i  Medo, sad već otrežnjeli, istrče na hladan zrak, sretni što više nisu u kavezu, zagrle jedan drugoga, izčestitaju si sretan Božić i odlepršaju svaki na svoju stranu…….

Na putu prema domu Roda zvan Vrabac i Golub zvan Medo samo su se blaženo smješkali.

 Taj će Božić još dugo pamtiti !

Gu-gu…živ-živ….