Giovanni je bio jedan od onih starčeka koji je živio punim plućima , uvijek okružen društvom kojeg je znao dobro zabavljati svojim posebnim smislom za humor.Iako već u kasnim osamdesetima, sa štapom u ruci i teškog koraka , volio je život i imao bezbroj planova..No ono što nikako nije volio, bila su obiteljska okupljanja za rođendane i velike blagdane.

Udovac , bez djece, okružen nećacima i njihovim ženama , osjećao se kao u kavezu.Njihova prenemaganja i prazne razgovore nikako nije podnosio, a najmanje njihove namještene osmjehe i sladunjave riječi. Dobrog imovinskog statusa, znao je da dolaze samo zbog novca, reda radi…tek toliko da se pokažu ..

Obično bi za takve prigode najednom obolio, ostao u krevetu, zatvorio oči i pravio se da  spava..No njegove nećake to nimalo nije smetalo…oni bi obavili svoju posjetu uredno…trabunjali koješta oko njegove postelje, što ga je navelo da promijeni taktiku.

Na sam Božić, kad se velika sala za posjete do zadnjeg mjesta napunila, a žamor ispunio prostor, on se odlučio sabotirati, naprosto frentati taj sat druženja i nabrzinu, prije nego li je itko išta primjetio, još u starim papučama, oprezno se popeo na prozor i hop u vrt, na mokru i mekanu zemlju , među gredice cvijeća.  Kosti i zglobovi zaškripali su prilikom spuštanja…Bog zna kako se pritom nije sav polomio, no on nije ni jauknuo…

Sa novčanikom u zadnjem džepu, obskrbljen ušparanim novcem, obučen u sivo odjelo ( već odavno izašlo iz mode) i šarenu košulju , na čiji je okovratnik nehajno zavezao još šareniju kravatu( u tim godinama moda i odabir boja nije nužno bitna) niti se neokrenuvši za sobom, energično je zakoraknuo u mrak, podupirući se o štap i pravac prvog autobusnog stajališta…

Njegov smo nestanak tek uočili nakon pola sata, kad je njegova rodbina zatekla praznu sobu i  podigla galamu, prijeteći nam medijem i advokatima .Nekolicina nas brzo se podijelila u grupe, sjela u automobile i u potragu…no bez uspjeha. Njemu nigdje traga, ni glasa. Nije nam ništa drugo preostalo nego pozvati policiju i čekati ishod potrage…

U zadnjem redu sale, odvojena od skupine, uvijek bi sjedila Maria, žena koja je uglavnom sama sa sobom razgovara, jednom rukom pokrivajući oko na kojeg ionako ništa nije više vidjela. Na nju nitko posebno nije obračao pažnju. Za sve je bila ionako luda koja baljezga , halucinira, živi u svom svijetu…

No, mnogi su se u tome dobro debelo varali, je njezinom oku i uhu ništa nije promaklo, pa tako ni to što je Giovanni tog dana ujutro njoj šapatom rekao…..

Ona je po običaju glasno pričala, kreštao visokim glasom koji je parao uši :

« Blago Giovanniju…on se sada dobro zabavlja sa svojom dragom… »

Njezinim sam riječima pridala važnost tek nakon nekoliko ponavljanja i odlučila to malo podrobnije ispitati…

Nije bilo nikakve dvojbe da je u tome bilo i istine. Giovanni se prilikom jedne posjete jednom drugom staračkom domu pošteno zaljubio i svaki puta kad bi na par sati nestao bio je kod nje u posjeti..

Sjela sam u auto i pravac jednog sela nekih 50 kilometara strmo uzbrdo….

Fešta je bila u punom jeku kad sam ušla u dom, a Giovanni na plesnom podiju sa svojom „dragom“…Usta razvučena u širok osmjeh, sav crven u licu, od sreće i napora istovremeno, u zavodničkoj pozi, lagano, s nogu na nogu, savršeno u taktu sentiša, vodio je  svoju izabranicu…..

Kad me ugledao, mahnuo mi rukom da se pridružim, zagrlio me ..i ja, htjela , ne htjela, morala sam s njima zaplesati..

O povratku nije bilo ni govora…On želi ostati do kraja, popiti koju čašu vina i očijukati s Franciskom…

….Zaboravila sam na vrijeme…Naprosto su me ponesli…

Gledajući ih kao si izmjenjuju poglede pune nježnosti, dodiruju si ruke, doimali su mi se poput tinejđera  koji lebde negdje visoko među oblacima, u svom svijetu….

Ispraznila se jedna boca vina, otvorila druga, dvoranom je odjekivao njihov smijeh kojem sam se i ja od srca pridružila….Tek negdje poslije ponoći, već lagano opit Giovanni , kad je moje radno vrijeme odavno završilo, odluči se na povratak….

U povratku  je još pjevao, natjerao me da se zaustavimo na obližnoj, još otvorenoj benzijskoj pumpi,gdje  kupio buket cvijeća.

Stigavši na odredište jedva se digao sa sjedišta. Morala sam upotrijebiti svu snagu da ga izvučem iz auta…podupirući ga u hodu…

Njegova je rodbina još čekala u sali, prišla nam ljutitim pogledom, sasula paljbu na njega i na mene…no Giovannija to nimalo nije diralo….uzdignute glave i šepajući , držeči me čvrsto pod ruku, krenuo je pravac svoje sobe.

Pred vratima mi gurnuo buket cvijeća u ruke s riječima :

«  Za Vas, što ste mi omogućili nakon dugo godina ovako lijepi Božićni blagdan »

Naklonio se i ušao u sobu…

Ja sam bez riječi, ganuta, ostala još neko vrijeme stajati pred vratima….Sa rodbinom nisam izmijenila niti riječ i ignorirajući ih otišla….

Cijelim putem do kuće osjećala sam miris njegovog losiona poslije brijanja,njegov mi je glas još odzvanjao u ušima, a osmjeh mi nije silazio sa lica….

Koji Božić !