Žurno oblačim debeli kaput i navlačim rukavice…Kasnim već dobrih pola sata i gotovo bez daha trčim drvenim stepenicama nizbrdo, opasno se sklizajući na još njihovim zaleđenim rubovima.Ne obazirem se na svijetlo semafora, naprosto projurim, navlaš okrećući glavu u desno i u lijevo. Automobili mi trube, ljudi što strpljivo čekaju dobace riječ negodovanja.  Samo još par sekundi , još par trčećih koraka da uhvatim prvi autobus….no vozač je već dao lijevi žmigavac, znak za kretanje, a vrata mi se  pred nosom zatvore. Ljutito lupim  po njima i bacim pogled na svjetleću tablu odlaska autobusa….Još dvadeset minuta čekanja….Ne, to ne mogu….predugo je ….Ostat ću bez poklona koje sam danas htjela kupiti….

Mašem rukom taksiju što se netom zaustavio….Ne može , kaže mi…zauzet je.

K vragu i današnji dan, sve mi nekako krenulo naopako….Produžujem dalje žurnog koraka…do slijedećeg stajališta..Ne čeka mi se na ovoj zimi dok mi vjetar nosi u lice ledene snježne pahuljice koje mi baš iz inata pikiraju oči i zamagljuju pogled na cestu.

Oskliznem se i stropoštam koliko sam duga i široka, a sadržaj torbe prospe mi se po snijegu. Skidam rukavice i razgčem snijeg kako bi pokupila sitnice …Prsti me zebu dok pobiram,najrađe bih opsovala…no susdržavam se. Do mene dotrči mekano , bijelo klupko cvileći tužno i poliže po licu.

Otkud se pobogu u ove jutarnje sate stvorila pudlica , pojma nemam…Stisnem ju uza sebe i pokrijem kaputom.Dok ona drhće i cvili ja se pokušavam dignuti. Pogledam na ogrlicu, Tara joj ime…..

Što ću s tobom, pitam se naglasam i okrećem metalnu pločicu. Na njoj broj telefona i adresa…….

Ne mogu te ponjeti sa sobom, žurim se, govorim joj i uzimam  mobitel u ruke. Sneni mi se glas ženske osobe javi,potiho i s oprezom…..

Objasnim kratko da sam klupko našla na cesti, a ona me  pita gdje se nalazim….Kaže mi neka ju pričekam, stiže za desetak minuta. Nevoljno pristajem čekati i tapkam na mjestu da se ugrijem…..

Prođe mi autobus kojeg sam željno očekivala i sad sam već jako nervozna…

Pojavila se još razčupane kose, navrat, na nos obučena, sa debelim puloverom naopačke okrenutim….Od sreće je plakala i mucala riječi zahvale….

Moja nervoza zbog kašnjenja ugasila se , a mjesto je zamjenila neugoda…..

Ponudi mi da me odveze do grada i ja sva sretna prihvatim..Uz put se žena raspriča, pola kroz suze , pola kroz smijeh, kako je kujicu kupila kao božični dar unuku….Jučer se prošetala s njom ulicom, a ona joj se otrgla iz ruku i pobjegla. Cijelu je noć probdjela plačući, uznemirujući svog supruga što joj već godinama bolestan , nepokretan leži u krevetu…..Sad se žuri da ga opere i posluži doručkom…

Meni pobjegne svaka želja za kupovinom…Ima dana, mislim si i predložim joj, sama se sebi čudeći ,da joj pomognem….naravno , ako to ona želi…

„Pa vi bi sto to zaista učinili? „, upita me s prizvukom nevjerice…..

« Rado.To je posao kojeg najbolje znam raditi. », kažem joj sad ja u nevjerici što to ona prihvaća…

Skretanje u lijevo , pa udesno i mi se nađemo vrlo brzo pred velikom starom kućom od drveta…U njoj me zapuhne miris starine i lijekova…..Bilo je hladno i ja se okrenem da pogledam čime se zagrijava taj veliki prostor.Uhvativši moj pogled kaže mi da još nije stigla  naložiti  peć u podrumu.

Pogledam u njezine ruke,sitne i smežurane, s iskrivljenim prstima od artritisa i mene pošteno stegne  oko srca. Skidajući kaput podjelim nam poslove. Nju zadužim za  pripremanje tople vode i doručka, ostalo ću ja obaviti.

Vrijeme koje sam provela u njezinoj kući prošlo je kao u snu.Dok sam poslije njege njenog muža sjedjela s njima u kuhinji i pila toplog čaja,u živom razgovoru o vremenu danas i nekada, učinilo mi se kao da ih odavno poznajem.Njihova spontanost i prisnost prštila je iz svih njihovih pora. Iako dugo i teško bolestan, njezin je muž zračio životom.U njegovim bistrim očima nazirala se mudrost i snaga , a riječi koje je izgovorio duboko su me zamislile. Niti trenutka nije se požalio na stanje u kojem se nalazi…Svoju je bolest prihvatio kao dio života…i bio zahvalan za svaki njegov trenutak.

Na odlasku sam odbila prijevoz do doma. Imala sam potrebu prošetati se……

Snijeg je i dalje padao nemilice, ulice se ispunile ljudima što su žurili u kupovinu…Prolazila sam pokraj dućana ne zastajući kod izloga….Ona potreba za darovanjem izgubila se bez traga….

Zar postoji nešto ljepše od darivanja samoga sebe ?