Koliko puta u životu se isključujemo i isključujemo,posebno kad se radi o ljubavi i smrti? Uključujemo um kad želimo sakriti emocije, isključujemo emocije, kada želimo briljirati na zemaljskom planu..Kada nekog volimo, istinski, isključujemo se za svijet oko nas, jer, ne možemo se posvetiti svima jednako..U jednom biću imamo sve, i ne idemo dalje...Sve oko nas je hologramska vizija, i samo jedno biće postaje pravo..Dok ne shvatimo da jedno postoji u svima, i da su svi u tom jednom..I tada shvatimo,da je i ta priča o predavanju jednom,samo dio istine...Zatvoriti oči da bi pomirisao samo jedan cvijet, ili imati oči širom otvorene, svakog trenutka, i trčati kroz beskrajnu cvjetnu livadu, tražeći nove oblike i boje...Ne znam...Isključujujemo se,jer se plašimo novih poraza, uključujemo se, kad smo sigurni da je sve u redu...Biti jednako otvoren, u svakom trenutku, bez obzira što nas čeka..Mislim da je to umjetnost trenutka..A mi smo djeca najvećeg Kreatora, koji nam je poklonio vlastito savršenstvo stvaranja..U svakom slučaju...uključivanje bez straha, isključivanje, bez osjećaja tuge...To bih željela postići.. U ovoj dimenziji  između sna i jave...