98. HOD KROZ DUAT

 

        “Kako se ja zovem”? huknula je jedna hudoba na dobru, bezazlenu dušu, koja je molila prolaz kroz hudobino carstvo. Bilo je to u podzemlju, u svijetu sjena. Tijelo je ležalo negdje na pijesku, uz Nil;  sokolovi su visoko u modrini letjeli, klikćući, nebo ljuljajući.

        Dolje, pod zemljom, hudoba je ponovila:

        “Pitam te, kako se ja zovem? Inače ti nema prolaza”.

        “Ti se zoveš ja”, odgovorila je duša.

        Hudoba je skrušeno pognula glavu i šapnula:

        “Hvala ti. Možeš proći”.

        Bezazlena je duša hodala, hodala po pijesku od sjene, sve do velikoga dvorca kroz koji je hujao vjetar. Ušla je u praznu dvoranu, prepunu glasova koji su zavijali, oplakivali neki neznani gubitak. Na uzvišenomu postolju, na prijestolju, sjedio je sam kralj podzemlja, Oziris.

        Duša mu se duboko poklonila.

        “O kralju, pusti me proći kroz tvoje carstvo u novi dan”.

        “Ne mogu te pustiti dok mi ne kažeš moje ime”, odgovori kralj glasom, koji je ječao orguljno. 

        “Tvoje ime je ja”, reče duša.

        Oziris spusti glavu na grudi i prošapće:

        “Hvala ti. Možeš proći”.

        I duša prođe kroz veliki dvorac, izađe na cvjetnu poljanu. Cvijeće od sjene, mirisi od sjene, vjetrić od sjene... Hodala je livadom do ruba. Tamo je iznenada banuo pred nju ženski lik s mjesecom među rogovima. Neprekidno je gubio i nalazio obrise svojega visokog, vitkog tijela.

        “Tko sam ja”? pitala je Izida.

        “Ti si ja”, odgovorila je nevina duša. “Zar ima ikoga drugog”?

        Izida ju pomiluje, stane u stranu, i pokaže joj cestu od uzburkanoga mlijeka, koja se savijala u sve uži krug, put sve središnjijega središta.

        “Idi dalje ovim putem i stići ćeš u novi dan”.

        Duša zakorači na cestu i propadne prvim korakom. Drugim se uspravi, trećim opet propadne, i tako redom, te se zbog toga nije micala s mjesta. Onda se sjeti i reče:

        “Cesto, mliječna cesto, zašto me ne puštaš po tebi koračati? Pa ti si ja, što drugo možeš biti”?

        Cesta onda potrči, zakoluta poput divovskoga puža, jurne u krug ispod dušinih nogu, strelovito, vilovito. Duša je klicala ususret novomu danu. On se širio iz osovine kruga kao golem paunski rep. Blistao je sve jačom svjetlošću. Naposljetku se nije dalo u nj gledati. Samo se moglo biti njim obasjan. Duša je sklopila oči i šapnula:

        “Ne gledam te, ali znam da si ti ja”.

 

        Dalje svaka riječ puca kao pretijesan svlak. Dalje svaka riječ ostaje hod, a o letu se radi. I zato se svaka takva priča šalje kući, kao vojnik iz sretno izgubljene bitke.

 

 

        Ovo je sadržaj glasovite staroegipatske knjige

o mrtvima. Ne vjerujte nijednoj drugoj verziji prijevoda.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)