92. LUDO BURE

 

        Bilo jedno bure, bure, bure, koje nije držalo vodu, jer je htjelo držati samo vino, i to iz vinograda sa samo jednog ludog brda, brda, brda, i to s njegova istočnog pristranka, i niodakle više.

        I jer vina nije bilo, i jer toga vina nije bilo, bure se zakotrlja cestom u svijet. Tako je bure, bure, bure stiglo u dolinu, u kojoj nitko nikad nije spavao. Zaustavilo se pred nekom kućom, i pitalo ima li se toga vina.

        Ljudi nikad nisu ni čuli za takvo vino. Obećali su da će se raspitati i smjesta ga nabaviti, a ono, bure, neka počine kod njih. Tako bure i učini, pričeka. Padne noć, a kad ono svi nešto rade, čavrljaju, kolo plešu, grede tešu, kao da im san i odmor ne treba. Ujutro mu rekoše da toga jednog brda nema, nema, nema, i da ga neće ni biti.

“To je brdo luda izmislica”, rekoše mu. “A to vino, mlijeko od utvare – izmuzeno u vinogradu privida”.

Nališe u bure trijeznu i bistru vodu, poklopiše ga, i odoše svojim poslom. Ali bure vodu ispusti, i zakotrlja se cestom u daljinu.

        Kotrljalo se, kotrljalo se bure, dok nije stiglo u velik neki grad, gdje ljudi nikad nisu vidjeli bure, jer su pili vino iz boca s labuđim vratom, a vodu iz kućne pjesmovite česme. Odveli su bure u muzej čudnih stvari. Bure je tražilo da ga napune onim vinom, vinom, vinom, s pristranka onoga ludog brda. Ljudi nisu znali da ima takvo brdo, takvo vino, takva želja. Proučavali su slučaj pomno i odgovorno, iznosili mišljenja i prijedloge, osnovali na visokim školama odjeljak za ovo bure, ono vino, tu i takvu želju.

        Kad je bure vidjelo da mu učeni neće dobaviti vino, to njegovo, ode ono iz muzeja i iz grada. Kako ode, i nije važno. Opet se nađe na cesti, opet se zakotrlja u daljinu. Dođe tako u neko mjesto gdje su živjeli majmuni, koji su nekad bili ljudi. Vrlo dlakavi, vrlo snažni. Nisu imali ni škole ni muzeje, nit su noću tesali-i-plesali. Ni oni nikad nisu vidjeli bure, ovo bure. Pokloniše se buretu, staviše ga na kameni podnožak, okitiše cvijećem, zapališe mirisnice trave. Bure tako neko vrijeme stajalo, stajalo, a onda se skotrlja s podnoška i uputi se stazom u daljinu.

        Kotrljalo se, kotrljalo se, tko zna kolike godine. I nitko mu nigdje ne nađe vino, to željeno. Malo tko je čuo, skoro nitko,  za ludo brdo, za istok-vino. Tek neki starac na kraju puta reče da mu je pradjed njegov pričao o tomu brdu, i o vinogradu što sam sebe sadi, o vinu što se samo s trsa toči.

        Slušalo to bure, pa zaplesalo od sreće, sreće, sreće.

        “Istina je, istina je! Sad sam sigurno da ću naći brdo, tamo iza crte obzora, u daljini”!

        Čuvši to i vidjevši, starac pođe i iznese iz podruma bocu zlatne boje.

        “Dobri prijatelju”, reče, “cijenim tvoju vjeru i tvoj zahtjev. Ali tko zna koliko ćeš se još kotrljati za brdom – stoga primi u sebe ovo plemenito vino, ono je od mojega pradjeda, toga, što mi je pričao o brdu. Nisam ovo vino nikomu nudio, jer mi nije bila prava zgoda. Nudim ga sada tebi, prava zgodo. Okrijepi se časom, jer, kažem, tko zna koliki je put pred tobom”.

        Ali se bure lijepo zahvali, zahvali.

        “Ne ljuti se, ali radije sam prazno, nego da me napune vinom, koje nije pravo istok-vino”.

        I zakotrlja se dalje. Ali sad već nije bilo ni staze, ni ceste, ni ikakva puteljka. Izubijalo se bure o tvrd kamen, poletjelo niza strmu padinu, kotrljalo se, kotrljalo, ali ne od svoje volje. I naposljetku je udarilo o stijenu, baš jako, jako udarilo, i izbilo dva, tri rebra. Ostalo tako, čekajući.

        Gledalo to ono ludo brdo, da, ono s vinogradom i istočnim vinom. Dalo mu se nažao što bure leži kljasto i nemoćno u podnožju stijene, a svega prevrtaj, dva do cilja. Jer stijena je bila podnožje brda. Bure, i da je znalo da je tako, ne bi moglo dalje, onako slomljenih rebara.

        Siđe, dakle, brdo do bureta, klekne uza nj, postane malo, malo.

        “Evo te na cilju”, šapnu brdo. “Dovelo sam i vinograd, i vino, da proslavimo susret, da mi piješ, da se napiješ“.

        I ulije se istok-vinom u polomljeno bure, obilato.

A bure se raspalo od sreće. Zapravo, raspadalo se od sreće još dugo, dugo. Zapravo se nikad, nikad, nikad nije raspalo.

       

 

        O komu je priča, zar o buretu? Nadamo se, o nekima od nas.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)