89. POKLON ZA BOGA

 

        Sjedile su prelje oko vatre, i začaravale sudbinu.

        Svaka je kazala što bi željela od Divnoga Stranca, i u to ime bacala je preslicu u vatru. Svaki bi puta vatra poskočila za preslicu, i usput isprela žar-platno, porubljeno iskrama.

        Prva reče: “Ja bih voljela da mi Divni Stranac daruje dobroga muža”.

Vatra se baci uvis za visinu preslice, i potom joj spusti pred noge žar-platno s porubom od iskara.

        Druga reče: “Ja bih voljela da mi pokloni veliku škrinju punu zlatnika”.

        Treća reče: “Ja bih voljela konac, koji sam šije”.

        Četvrta: “Ja bih lonac, koji sam kuha”.

        Peta: “Ja bih mladost koja ne odlazi”.

        Šesta reče: “Ja bih ljepotu koja ne prolazi”.

        Sedma reče: “Ja bih voljela prsten s Njegovim likom”.

        Vatra i sedmi puta poskoči, još jednom izbaci platno od žar-niti, optočeno živim iskrama. Prelje ostadoše sjediti u krugu sve do isteka noći, zadubljene u čaroliju vatre.

 

        Sljedećega jutra Divni Stranac se pojavi u selu. Prije nego što je otišao pod jasen, pozove onih sedam u stranu, i rekne im:

        “Čuo sam vas. Ako ste ostale pri onomu što ste poželjele, onda pođite sa Mnom u polje”.

        I njih sedam, s Njim, osmim, krenuše u polje, do ohlađene vatre. On ih tamo iznenadi pitanjem:

“Svaka je poželjela da ju nečim darujem. Je li ijedna poželjla da i Mene nečim daruje”?

“Ali Gospodine...” progovori tiho i stidno najstarija, “kako i čim da mi Tebe darujemo, kad je Tvoj cijeli ovaj svijet”?

“Ipak, ima mnogo toga što vi Meni možete pokloniti”, reče Divni malo sjetno. “Željan sam toga, i više nego što ste vi željne darova, koje ste sinoć od Mene zaiskale”.

Iz rukava Svoje haljine stade uto vaditi škrinju sa zlatom, dobroga muža, neodlaznu mladost, neprolaznu lijepost, čarobni lonac, čarobni konac... Kad je sedma došla na red, On ju upita:

        “Radoznao sam: što će ti prsten s Mojim likom, kad Me, evo, imaš uživo”?

        Govoreći tako, On izvadi iz rukava zlatan prsten s vlastitim likom, i pruži ga sedmoj. Ostale se natisnuše da se dive prstenu, zajedno s dobrim mužem.

        Ali sedma je zaboravila što je poželjela. Zaboravila je što je to prsten. Zaboravila je što je to želja. Zaboravila je što je to svijet.

Gledala je u Njega, i s užitkom puštala niz vodu sve što je voda mogla odnijeti. Vidjevši da sedma ne pruža ruku za darom, on joj uze ruku, i natakne prsten na prstenjak.

        “Neka te podsjeća na uzvišeni zaborav, koji si Mi poklonila”.

       

 

        Tko zna što dalje reći, neka kaže.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)