88. NEBOSLOVLJE
Sjedili su jedno nasuprot drugomu, dvije čaše, jedna polupuna, druga poluprazna, a punina čeka žrtvu – da se jedna utoči u drugu. Sjedili su, gledali se, jedno moli za rastanak i zaborav, drugo ne zna kako mu se oprijeti. Dolje zemlja, nevesela, nespokojna, čeka ishod dogovora.
“Obećaj Mi da ćeš Me zaboraviti”, javljao se uporno, nježno, kao središnja tema simfonije, koju ne mogu preinačiti ni utišati njezine varijacije.
“Sve da Ti to i obećam, ja to neću moći izvršiti”, jaukala je, grcala je. “Jer Ti si u meni, Ti si ja, i ja od Tebe znam da jesam Ti; pa kako Te takva takvoga mogu zaboraviti”?
“Obećaj mi, ipak, da ćeš ostvariti nemoguće”, govorio je odlučno, a blago. “Meni za ljubav budi jedno vrijeme bez Mene. Jer ako Me ne zaboraviš, nećeš moći koračati zemljom, među njezinim sebezaboravnim narodom. A potrebno je, potrebno je zemlji...”
“Zašto je potrebno”? pitala je, istoga se časa plašeći odgovora. Znala je da će ga na kraju prihvatiti. No ovakvim upitima trudila se produljiti čas slušanja Njegova glasa, čas sjedenja s Njim, gledanja u svevidne oči.
“Ti znaš zašto je potrebno“.
Odozdo se čula tupa bol zemlje. Bol kao nesmiljena, mukla škripa, kojom kamen struže o kamen, kojom kamen mrvi kamen.
“Ti ćeš Me opjevati. Da bi Me mogla ljudski opjevati, moraš Me načas zaboraviti – načas, to jest, nekoliko tegobnih života. Njih moraš proživjeti bez sjećanja na Mene. Oko tebe neće biti nikakvoga pravog znaka ni spomena, jer hramovi i crkve, podignuti u Moju slavu, u to će vrijeme postati groblja Moje slave. Ti ćeš Me uzalud u njima tražiti. Moje će se riječi kazivati, a smisao će se njihov prešutjeti. I tu ćeš Me uzalud tražiti”.
“Kako ću Te onda naći”? kriknula je, smrvljena namijenjenom joj prazninom. “I hoću li, ikada”?
“Pjesma će ti tada briznuti na usta kao jedini spas - kao sjećanje na Mene. Od pjesme ćeš saznati tko si, i odakle dolaziš. Nećeš joj moći zatvoriti usta – pjevat će i noću i danju”.
“Ali zar ja već ne znam tko sam, dok ovako sjedimo s dvije čaše što se same kucaju i piju? Čemu onda saznavati dvaput, i uz takvu cijenu”? umiljavala se trenutku.
“Oh, da, naravno, ti to ovdje znaš. Lako je ovdje. Ali tamo dolje, onaj narod nevesele zemlje – onaj od sebe zaboravljen narod - on ne zna; prazan je i pust. I ti moraš zajedno s njim ne znati, isprazniti se moraš, da bi upoznala okus te prazne boli. I kako se budeš pjesmom, svojom ljudskom pjesmom, prisjećala tko si i odakle dolaziš, tako će se i oni istoga prisjećati. Svezao sam te za njih, i njih za tebe. Hoćeš li Me, dakle, poslušati i zaboraviti ovaj raj našega druženja”?
Ona htjede reći “hoću”, ali joj riječ utrne u grlu.
“Valjda ti ne trebam reći da sam Ja taj, koji neće zaboraviti? Da sam Ja taj, koji će vazda i svuda s tobom boraviti? Spavati u tvojemu krevetu, jesti iz tvojega tanjura? I na kraju, vinuti se iz tebe kao sveti dim riječi”?
Čaša se tada nagnu k čaši i ulije se u nju do dna. Isprazni se. Žrtvu prinese punini, žrtvu na koju se čekalo.
On uze čašu, ispije prazninu, rekne: “Ovo mi je vino najopojnije”.
...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)