84. PREDSTAVA S DVIJE FRULE

 

        “Smislio sam ti iznenađenje”, rekao je Divni Svojoj fruli. “Zaboravi sad da si frula, i slušaj što ti kazujem dodirom”.

Njegovi tanki, vijugavi prsti oviše se oko nje melodiozno. Frula je zanijemila od užitka. Slušala je prijeplet prstiju, i mislila da je dodir najljepša stvar na svijetu – ne zvuk, nego dodir. I dok je dodir trajao, ona je znala da svijet nije rođen iz zvuka, nego iz dodira.

Tako je to trajalo, trajalo, a potom...

“Frulo, otvori sada svih devet očiju. Mi smo u kazalištu, predstava je počela. Gledaj”! zapovijedi On. “Eno te tamo, na pozornici”.

Frula se prene, pogleda s devet pogleda, i na pozornici ugleda jednu pustu ljudsku frulu. To je bila figura samotne žene, koja se obredno grčila, savijala, posrtala, pokušavajući istjerati u usta glas iz srca. Ona je, očito, vjerovala da joj je u srcu pjesma.

Ali glasa nije bilo. Ne zato što je frula-žena bila očajno šuplja, već zato što je bila užasno, zastrašujuće neispunjena frulaševim dahom. Osim toga, oko nje je poslovao svijet gluh za visoke note. Sve u svemu, po pozornici je teturao jadan, besmislen čemer.

“Ne poistovjećuj se s njom”, opomenu Divni Svoju frulu. “Promatraj. Uživaj u predstavi”.

“Zar je to predstava? Zar je to užitak”? zapišti frula. “To je prizor smrti. Prizor samoubojstva. Ali nema se što ubiti. Ona će sebe slomiti, rastrgnuti, pokušavajući da izgovori nešto čega u njoj nema”.

“Odakle joj onda uvjerenje da ima”?

“Od Tebe, od koga drugoga”?

Drhtala je gledajući sudbinu ljudske blizanice. I na njoj se razabiralo devet otvora za zvuk, a zvuka niotkud.

“Duhni u nju”, pisnu tad frula, i na trenutak se od jada pretvori u zmiju.

“Duhni u mene”, zavapi samotnica put gledališta, kolutajući slijepim očima, očito ne znajući komu govori.

“Ona ne glumi”, pomisli tad frula. “Ovo nije predstava. Ovo se njoj zbiljski događa”.

Od jada, ona se opet stvori zmijom. Izvije se iz Frulaševih prstiju, i padne Mu na usne – sad opet frula. On ju obujmi usnama, duhne u nju. Tanak, visok pisak izleti iz čas-frule-čas-zmije, i poleti prostorom poput izbezumljene ptice. Kao da bježi pred strijelom grabljivicom, pisak uleti u usta ljudskoj fruli na pozornici, spusti joj se u grlo, zakoluta joj u srcu.

Žena, zgranuta, htjede kriknuti. Zatetura. Otvori usta na prolaz kriku. Ali na usta joj izađe pjesma. Veličanstveno potresna, samotno blistava. Kazalište se ispuni blagom svjetlošću.  

“Nikada ti neću reći jesi li skrenula predstavu mimo Moje volje, ili u skladu s njom. I jesi li ju uopće skrenula”.

 

 

Vrijedi i ovako i onako, zbog pjesme...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)