83. ISTINA SUNCEM SJA

 

        Bio jedan seoski mudrijaš, koji je suseljanima služio kao začin za svakodnevni razgovor. Jer on je odnekud donosio neke uzrečice, neke kazalice, izricao neke misli, kakvih nije bilo ni u čijoj glavi. Pa bi se za ručkom u kućama znalo spomenuti: “Kako onomad reče naš mudrijaš...” Poslije toga bi se prosuo smijeh i razlio se prijatan osjećaj nadmoći.

        Jednom je mudrijaš ušao u gostionicu, i već s vrata objavio:

        “Ljudi, znadete li da istina suncem sja, a ne obratno”?

        Najprije su svi spremno umuknuli, predosjećajući užitak zabave. Nisu ga zadirkivali, nisu mu se rugali, što je bilo podmuklo. Jer trebalo je znalački i do kraja iskoristiti poslasticu, koja je upravo bila ponuđena – bez najave, bez uvoda, s vrata.

        “Kako to misliš, objasni nam”! začagrljaše glasovi.

        “Što se tu ima objasniti”? neuobičajeno po sebe razdraži se mudrijaš. “Istina suncem sja! Ne sja sunce istinom”!

        “Ali to je isto, mudronjo”! javi se tihi talas glasova. “Istina suncem ili sunce istinom, isto je”!

        “Oh, bespametnici, oh kratkoumnici! Gdje to može biti isto?! U glavama su vam cigle, pa ne znate nikako drukčije nego tvrdo i pravokutno! Samo tri riječi mogu objasniti ovaj svijet – i što mu je čin i što mu je način”!

        Mudrijašu brže bolje doniješe piće, a svi svima namignuše, zadovoljni što se stvar razgorijeva, iako malo prezačeto.

        “Kaže li se tu da istina sja kao sunce”? upita netko oprezno.

        “Čovječe, težak si promašaj! Istina se ne uspoređuje ni s čim, shvati”! riknu mudrijaš i ispije na dušak čašu vina. Doniješe mu drugu. Oči su svjetlucale, uživajući u nastavku predstave.

        “Nisi kazao što je svijetu čin, a što način”? potakne pitanje gostioničar, koji je pozorno slušao svaku riječ.

        “Čin je istina koja sja, a sunce je način. A ne obratno, zapamti! Čin je istina koja nas drži, a zemlja je način. I tako dalje. Ali što bih se ja s vama pregonio, kad vama nije do toga do čega je meni”.

        I mudrijaš se nekud ražalosti, zagleda se u čašu i zašapće joj svoju tužbu na bližnje, i svoju boljku samotinjsku. Ljudi se promeškoljiše, malo iznenađeni gorkom žestinom mudrijaševih riječi. Nikada nisu o njemu razmišljali kao o biću, koje je i nečemu drugom namijenjeno, a ne samo njihovoj zabavi.

        “Istina se služi suncem, a ne obratno”, zahriplje poslije nekoga vremena mudrijaš. Patio je od sušice, pa su mu velika uzbuđenja znala izazvati kašalj. “Vama je svejedno hoće li na prvomu mjestu biti istina, ili sunce. Pa sunaca ima bezbroj, shvatite, a istina je jedna! Kako da onda sunce sja njom, kad je ona ta jedna, ta koja sja svim suncima i mjesecima svijeta”!        

        Ljudi se stadoše zgledavati, slijegati ramenima. Nešto je nepojmljivo novo zazvonilo u mudrijaševim riječima. Iako se radilo samo o trima riječima, složenima na strogo određen način: istina suncem sja. Začin je ovoga puta bio prejak, predrukčiji, iako se u početku nije takvim činio.

        “Razumijete li”?! razdere se iznenada nesretnik.

On je zbilja bio nesretan zbog istine, koju su, eto, pred njim uvrijedili, time što joj nisu dali prijestolno mjesto. I doda:

        “Ne, ne razumijete. A zašto ne razumijete? Zato jer niste ljudi istine. A zašto niste? Ne znam zašto”.

        I on izađe, sjedne na klupu, pogleda u sunce, i zaplače.

 

 

        Takav je čovjek, voli ga.

Takvi su ljudi - ako možeš, voli ih.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)