78. UGLEDAJ ONO ŠTO GLEDAŠ
U jednomu tijelu stanovala je duša, koja je znala čuti mnogo toga što tijelo nije čulo.
Jednom je tako čula kako ju netko zove. Duša nije imala ime, kao što to već duše nemaju, ali je znala da se upravo nju zove. Trznula se u tijelu, natjerala oči da se okrenu uvis, i kroz njih ostala zagledana u prizor na nebu.
Prizor na nebu bio je prizor, u kojega ni bogovi ne mogu dugo gledati. No duša je žudila gledati i gledati, nestati u gledanomu.
“Što je to bilo, dušo? Što smo vidjele”? pitale su oči kasnije.
“Što nam je bilo pokazano, dušo”? pitale su misli i osjećaji.
“Čime sam zaslužilo takav dar, dušo”? pitalo je tijelo.
Duša i tijelo ostadoše poslije toga sretni jedno s drugim, voleći se bez straha, vidovito se prožimajući, ne razdvajajući više svoj sluh i vid, sjeajući se prizora na nebu, uživajući u njemu. Ali ni duša ni tijelo nisu dokučili da ništa nije bilo darovano. Samo je bilo ugledano ono što je bilo stalno gledano.
Dao sam ti da vidiš svoje viđenje.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)