74. DIV-STABLO

 

        Bilo jedno tako visoko stablo, da mu nitko nije mogao ugledati vrh. Ljudima se činilo, kad su gledali, da je na vrhu nekakav grad, ili dvorac, ili veliki, mramorni vodoskok. Pričalo se da noću svijetli s vrha, i da se čuje pjesma kao s gozbe, kao sa svadbene gozbe. Pričalo se da se neki čovjek popeo, da se penjao od uštapa do uštapa, ali da više nikada nije sišao. Pričalo se da odozgo padaju pisma s imenima ljudi koji će uskoro umrijeti.

        Takvoga stabla nije bilo nigdje drugdje na zemlji, pričalo se. Njega su zasadili, pričalo se, neki ljudi divovi, koji su ostavili tragove u kamenu, glini, ponekad i na vodi.

        Jedno je dijete ugledalo posve svjež trag. Plivao je površinom rijeke časak, dva, a onda nestao. Tko zna koliko je bio star. Dijete je zapamtilo otisak i poslije svima pričalo: prsti ogromni, peta krilata. Između prsta i pete hoda jedan visoki toranj.

 

        Učenjaci su govorili da se radi o različitim ubrzanjima ili usporenjima vremena. Postoje točke, govorili su, gdje se vrijeme rasteže kao guma, ili se isteže, opet kao guma. Vršili su pokuse užurbano i tajno, tražeći kako napipati te točke, kako ih možda pojačati, to jest, uprijeti u njih, ili ih, naprotiv, olabaviti; a svakako prestići druge u tomu otkriću. Prema njihovu ludom tumačenju, zaključuje se da divovi još uvijek hodaju zemljom, u svojemu, očito sporom vremenu. Oni tako ne kažu, ali istraživanje na to upućuje. Neki su od njih smatrali da je odgonetka krošnjine krune u tomu, što tamo vrijeme miruje, i što se na vrhu događa sve ono, čemu nije potreban tijek i rast, rođenje i smrt.

        “Ukratko”, zaključili su nesložno učenjaci, “tamo je ono što su ljudi svih vremena nazivali rajem ili onostranstvom. Ne namjeravamo ohrabrivati priprostu maštu i praznovjerje, ali smijemo ustvrditi da postoji nešto što se u nauci naziva suštinskom sadašnjošću”.

        Kad je to čulo ono dijete, upitalo je:

“Znači li to da na vrhu stabla još uvijek živi Adam, još uvijek živi Eva? I da se još uvijek njih dvoje s Bogom svakodnevno viđa”?

 

 

Jedan stranac, starac, koji je došao vidjeti stablo, zastao je u podnožju, i dugo ga je, zatravljen, gledao. Gledajući ga, on se pomlađivao, uspravljao, jačao, ljepšao. Na kraju je bio naprosto divan. Odlazeći iz doline, prišapnuo je djetetu:

“Zmija vremena još uvijek nije krenula u napadaj. Čuvaj se  jabuke razbira između prošlosti i budućnosti”.

I otišao lakim korakom.

 

         Na svjetskomu znanstvenom skupu, posvećenu fantastici stvarnosti, govorili su veliki stručnjaci, istraživači, i znanstvenici, ne znajući da govoreći o svojim otkrićima samo oponašaju bajku.

Što se tiče ljudi iz stablova kraja, oni su pričali svoje bajkovite priče u podnožju velikoga debla. Pričali, ne znajući da bajke kaplju u njih iz krošnje, i da one uopće ne oponašaju tako zvanu stvarnost.

       

        Ovo i nije priča, već onaj njezin časovit otisak stopala.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)