70. PJEŠAK SA SVRHOM

 

        Hodao jedan čovjek cestom, koja se otegnula poput psećega zavijanja, a sunce uprlo svom snagom – tuklo kao da toljagom udara. Vukao je čovjek noge kao da su mu teret, a ne potpora. I stenjao, uzdisao.

        U daljini iza pješaka, začuo se konjski topot i tandrkanje kotača. Kad su zaprežna kola sustigla čovjeka, vozar zategne uzde, i ponudi mu da se popne, i da se odveze s njim do sela. Čovjek to odbije odmahom ruke, i nastavi batati cestom.

        “Hej”, reče kočijaš, “ne tražim ti da mi platiš“.

        “Ne bih u kola, pa sve da i ti meni platiš“.

        “A zašto, čudakoviću”? znatiželjno će vozar. “Zar hoćeš da te sunce obori u jarak? A i ova cesta, što dulje njom ideš, to duljom postaje”.

        Čovjek tada stane, obriše znoj s lica, i progovori nestrpljivo:

        “Ne razumiješ. Ne dam ja moj večerašnji užitak odmora ni za kakvu usputnu olakšicu. Nitko od vas, što se vozite, neće se tako potpuno odmarati kao ja, koji pješačim”.

 

 

        Svatko zna svoje.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)