68. PROROKOVA VLAS

 

        Bila jedna vlas na Prorokovoj glavi, određena da se posadi na nečiju bezazlenu glavu. Kad je pronađena takva glava, onda Prorok među tisućama svojih vlasi nađe tu jednu, iščupa ju, i posadi na bezazlenu glavu, dok je spavala.

“Da budeš na pomoć bližnjima”, reče Prorok i vlasi i usnuloj glavi. “Da promičeš dobre misli, lijepu riječ. Da tu i tamo zaviriš u budućnost”.

Kad se probudio, bezazleni se nije mogao snaći: otkuda mu sva ta znanja, svi ti narijeci i prozrenja, svi ti predvidi, uvidi, i umozorne poruke? Ponešto mu od toga znanja i nehotice stade izlaziti na usta; a kad nije na usta, onda je izlazilo na lakat.

Pokušavao je sakriti to što zna; ali ljudi su s vremenom uvidjeli koga imaju među sobom, pa su uhodili njegove korake i govorenje u snu, ne dopuštajući mu zaboraviti da mu glava nosi Prorokovu vlas .

        Naposljetku je to došlo do ušiju cara. Car je rekao doglavnicima:

        “Opake budale, zar ste toliko čekale da mi priopćite ovu prevažnu stvar? Umijete li prosuditi kolika je sreća za carstvo imati takvoga čovjeka na dvoru? Smjesta ga nađite i dovedite”!

        Nije trebalo mnogo dana. Siromah se čovjek bio sakrio u šumu i planinu, ali ga pronađoše zahvaljujući osjetljivim spravama za otkrivanje kucaja srca. Kad su ga predveli caru, čovjek se tresao kao riba drhtulja, govoreći:

        “Veličanstvo, ništa nisam kriv...”

        “Odsada ćeš živjeti zaštićen pod carskim krovom”, reče car ljubazno. “Odsada se ni za što nećeš brinuti, osim za svoj nadtjelesni vid. On je meni potrebniji od cijele vojske ovakvih doglavnika”.

        I car ošinu pogledom po doglavnicima, a bezazleno se čeljade još više ustraši.

“Samo mi reci”, nastavi car, “kako ti je izrasla ta proročka vlas – jer o tomu kruže različite priče? Bi li takva vlas mogla izrasti i na još nekoj glavi? Primjerice, na mojoj”?

        “Ne znam, Veličanstvo. Spavao sam, Veličanstvo. Kad bih znao koja je to vlas, iščupao bih ju. Samo me plaši i nevolje mi donosi”.

        “Ne huli Boga, nego Mu zahvali”, povika car zgroznut.

Potom mu se obrati ovako:

“Izaberi sobu u krilu dvorca kojemu ti drago, i zapovijedi slugama da ti donesu jela i pila koliko ti drago. Ne zaboravi se ni popeti na djevojački pupak, ako ti je do toga”.

        “Ako moram”, procvili čovjek, koji bi najradije pobjegao da se smjelo.

        Odvedoše ga u jednu od najljepših odaja. Skutrio se u njoj, sklupčao, u sebe zabio. Došlo mu je da počupa svu kosu, ali je znao da bi ga car zbog toga objesio. Onda ga spopadoše rojevi slika i glasova. Zatvorio je oči i stao ih tjerati od sebe:

        “Odlazite, zar sam vas zvao?! Ostavite me na miru, ne želim ništa vidjeti ni čuti”!

 

        S vremenom se malo primirio, priučio. Počeo je jesti ta nevjerojatna carska jela - poizbor hranu, koja je imala moćno svojstvo da u čovjeku rađa željom za daljnjim jedenjem – ne za hranom, već za jedenjem. Isto je bilo i s pićem. Čovjek je malo pomalo krupnio, mlohavio, ulijenio se; na kraju je po cijele dane leškarao, pio, i jeo, dok su ga sluge odijevale u svilu, i masirale mu tromo meso mirisnim uljima. Djevojčaki pupak pokaza se za nj previsokom planinom.

        Uskro ga car pozove preda se.

        “Sad si već dovoljno dugo u mojoj kući pa bi mi mogao ponešto objaviti. Reci mi, što si vidio? Tko mi je vjeran, tko nevjeran? Hoće li me susjedni vladar napasti? Hoće li žetva podbaciti? Kaži mi, da bih znao što i kada poduzeti“.

        Ali jadni čovjek više ništa nije umio vidjeti. Slike i riječi su ga napustile. Očito, Vlasi nije prijala carska hrana. Nije joj se sviđao život pod vladarskim krovom.

        “Ne vidim više ništa”, zasopće uništeni prorok. “Dok sam bio na kruhu i lišću lobode, bio sam drugi čovjek”.

        Car mu nije povjerovao.

“Ne uzvraćaš mi gostoprimstvo kako bi valjalo”, odrezao je reskim, carskim glasom. “Bio sam strpljiv s tobom. Poštovao sam hirove tvoje prilagodbe. A sada ti dajem rok do tri dana da se sjetiš što je to što mi trebaš otkriti”.

Nevoljnik se trudio, dozivao slike koje je nekada tjerao od sebe, zaklinjao odbjegle glasove da se vrate, ali u glavi mu je kolutao samo strah i smetena misao. Kad su ga poslije tri dana predveli pred cara, pokazavši mu onako usput i panj sa sjekirom, on je izmucao:

“Jedan se velmoža sa sjevera sprema na pohod u carski dvor”.

“Ha”! viknu vladar. “Znao sam! To je ona nesnaga od mojega nećaka”!

I car naredi da se zauzme nećakovo imanje, da se nećak okuje u lance, i utamniči bez suda i provjere. Čovjek, nekada tih i bezazlen, sada je, eto, izazvao pusto zlo i nevolju bližnjemu. Gledao je što se zbiva, kao da se to zbiva nekomu drugom. Otupio je, oglupio je.

Jednoga dana car ga opet pozove preda se. Očajnik odluči kazati istinu: kako uopće ne zna skrivene stvari sadašnjice, kamoli pak sutrašnjice.

“Ja sam običan, zbunjen čovjek”, jadao se. “Izazvao sam nesreću nevinih, potvorio sam ljude da bih učinio po volji strahovima Vašega veličanstva. Da, Vaše se veličanstvo plaši svojih bližnjih i daljnjih, i treba mu lažac kao ja. Razmislite, zar vlas Proroka može sudjelovati u laži i opačini? Ah, ona je po svoj prilici davno otpala”.

“Ne vjerujem ti”, odgovorio je car hladno. “Ti želiš spasiti onoga nezahvalnog klipana, mojega nećaka, pa se praviš lud i neuk. Nećeš me prevariti, dobro mi je poznato što ti znaš i umiješ. A sad mi kaži sprema li se kakva izdaja”.

Tako je bivši prorok živio na dvoru do kraja svojega čemernog života. Bojali su ga se i veliki i mali. Bojao se i on svega i svakoga, a najviše sebe.

Do kraja života car ga je držao u časti i lasti, kao skupocjenu zvijer, uvjeren da je Vlas još na glavi.

       

 

        Zabludama se tove moćni, zbog zabluda životare nemoćni.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)