62. SABLASNI SNIJEG

 

Bio jedan kraj svijeta, u kojemu je zima bila tako snjegovita, naime, zimi je tako gusto sniježilo, da se u  snijegu nisu mogle zadržati ničije stope  – ako ih novi snijeg nije ispunio, ono ih je vjetar otpuhao.

Jedan došljak nije to znao. Spremao se u posjete prijatelju, misleći da je snijeg svagdje isti snijeg.

“Ne dolazi bez dubokih čizama”, poručio mu je prijatelj iz snjegopadnoga kraja. I to je bilo sve.

Iako upozoren, došljak se po dolasku iznenadio vidjevši da snijeg ne samo pada iz oblaka, već da ga vjetar uzvitlava s tla, i da se dva snijega susreću, kvače, i bijelo vrtlože.

Došljak nikada nije vidio toliko snijega. Zaželi hodati po njemu - ono što godinama nije radio. K tomu, u gradiću nije bilo nikakva prijevoza, osim vlastitih nogu. Stoga je posjetitelj udario hodati i hodati, slušajući ritmičku škripu svojih čizama, i s užitkom narušavajući bjelinu ceste. Njegov je prijatelj stanovao u predgrađu, pa je hodanje  potrajalo.

Kad se pješak slučajno okrenuo, ugledao je iza sebe netaknut snijeg.

“Kako”, upita sama sebe, “zar moje čizme ne ostavljaju trag”?

Pokroči još dva, tri koraka, i opet se okrene. I grdno se uplaši.

“Ja sam, znači, sablast”, zaključi. “Ne ostavljam trag, od druge sam tvari nego ovaj svijet”!

Stade sad dvoumiti treba li mu uopće posjetiti prijatelja. 

“On mi ne može pomoći, a ja bih mogao njemu nauditi”, zaključio je nadalje.

No ipak je nastavio hodati pomalo strojevno – narušavajući bjelinu, i ne narušavajući ju nimalo. Stigavši do prijateljeve kuće, popostao je trenutak, a onda se okrenuo da bi se vratio po vlastitu netragu, po netaknutu snijegu, kojemu, eto, ni duboke čizme nisu mogle ništa.

Nedaleko od prijateljeve kuće sanjkala su se djeca. Bijeli je predjel bio poprskan cikom i smijehom. Došljaku malo odlane, i on zastane u dnu brdašca da bi promatrao nevini prizor, i malo se pribrao od sablasnoga samootkrića. Sanjke su jurile niz padinu veselo bušeći tunele kroz bjelinu zraka, i rijući brazde po sanjkaškoj stazi. No kako su se zaustavljale u podnožju, tako bi izbrazdana staza opet zacijelila u netaknutu.

Čovjek se zabulji u brazdu, koja je pred njegovim očima iščezavala. Pogleda djecu, šarenilo njihove igre.

“I ovo su sablasti”, pomisli. “Pravo leglo”.

Uze granu, povu~e njom po glatkomu snježnom pokrovu – ispiše vlastito ime. Ime je nestajalo pred njegovim očima. To ga još više učvrsti u vjeri da su nečista posla u pitanju.

“Ovdje su i grane od istoga roda s ljudima”, pomisli. “Plaši me to što sam sablast, ali hvala Bogu, lakše mi je kad nas ima mnogo. I moj je prijatelj, znači, sablast. Onda mogu mirne duše k njemu”.

 

Prijatelj ga je dočekao kako dolikuje starim drugarima. Razgovarali su naširoko o svemu i svačemu, pričali jedan drugomu što im se sve dogodilo poslije njihova rastanka u mladosti, pili čaj s rumom, čaj s mlijekom, čaj s limunom, i prisjećali se nekadašnjih dana u toplijim i živahnijim vremenima.

Kad je trećega dana po dolasku prijatelj gost odlazio, onako je uzgredice dobacio prijatelju domaćinu:

“Vjeruješ li u sablasti”?

Domaćin ga pogleda, malo snebljen.

“Šališ li se? U kakve sablasti”?

Došljak ne reče ništa, žurno se oprosti, i krene kući, u nesniježne krajeve.

Prijatelj iz snjegopadnoga kraja nikada nije saznao s kim se ta tri dana družio.

 

 

 I još kažu da okolina nema utjecaja na čovjeka... pogotovu ako je sklon sablasnim otkrićima.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)