61. DVOBOJ ODVAJKADA

 

        U ložama su sjedili anđeli, nalakćeni na svil-baršun; anđeli uzbuđeni, ushićeni zbog dvoboja koji dolje, eto, još uvijek traje.

        “Naš Gospodin poljem jezdi, nalik zvijezdi”, pjevušili su anđeli.

Drugi su dodavali: “I padaju s neba ruže”... bacajući obilje ruža na polje od bitke.

Treći su dopjevavali: “Rujno sunce sve je niže, sve Njemu bliže”.

I onda brže sastaviše stihove u kiticu:

 

“Naš Gospodin poljem jezdi,

nalik zvijezdi,

i padaju s neba ruže,

da Mu služe;

i rujno sunce sve je niže,

sve Njemu bliže”.

 

No tamo na pozornici, njihova pjesmica nije zvonila miloglasno; jer tamo se vodila bitka pod krinkom pameti.

 

        “Vas sluša priprost puk, i to je dobro”, reče ugledni doktor teologije Divnomu Strancu, glumeći trpeljiva, dobrohotna, iskrena čovjeka. “To je dobro, nije da nije”.

“Ali...”? sa smiješkom će Divni Stranac.

Sjedili su u dvorani Teološkoga fakulteta u nekomu od starih gradova Španjolske, ili Nizozemske, ili Francuske; a možda i Njemačke. Ili je to bilo u Italiji, tko zna. Ali je bilo kao da je bilo na Teološkomu fakultetu Svih njih.

U isto vrijeme Divni je sjedio na Svojemu grobu u Šrinagaru, razgovarajući s posjetiteljima, priprostim, kao i obično.

“Ali”, nastavi  doktor samosvjesno, “kad bismo nas dvojica ozbiljno porazgovorili, vidjelo bi se da u Vas nema pravoga bogoslovnoga znanja. Ja – a to znači corpus theologiae - zasigurno ne bih tako lakovjerno pristao na Vašu definiciju Boga...”

Sjedeći tamo na grobu, Divni Stranac duboko udahne, a ovdje  tiho upita:

“Osjećate li miris ruža, oj učeni”?

“Ne osjećam. Vratimo se, molim Vas, temi. Rekao bih još...

        “Što se tiče definicije Boga, oj zamagljeni, to Vam je ovako: lakše ćete razabrati nožicu mrava na crnom kamenu u noći bez mjeseca, nego što ćete Njega strpati u definiciju Vašim oštroumljem priređenu”.

        “Vi se izražavate prispodobama, i to je, ponavljam, ono što osvaja prosti puk ”, lecnu se uglednik, sada već nemoćan sakriti ljutnju. “Na stranu Vaša osobna pakost prema meni; na nju se ne bih obazirao, kad Vaša samovoljna tumačenja Najviših stvari ne bi bila daleko od svetogrđa”.

        “A sada – osjećate li sada miris ruža”?

“Već sam Vam rekao da ne osjećam...”

“A jeste li uopće primijetili da je sunce večeras naročito rujno – blagdanski, svečarski rujno”?

        “Vi se rugate... ili se pravite ludi. To ne dolikuje Pripovjedniku pjesmenih priča, kakvim se predstavljate”.

        “Ne, ne rugam se. Sunce je večeras zbilja nalik na ružu, i zrak je natopljen mirisom, željnim da ga udahnete. Ali Vi biste radije Meni dokazali da Bog govori kroz Vas, a ne, primjerice, kroz taj slatki miris ruže”.

“Ala ste navalili s tim Vašim ružama... Vidim, Vi naprosto bježite u simbole i metafore, ne biste li izbjegli čist i jasan govor...”

 “Reći ću Vam još jednu prispodobu: prije ćete iglom iskopati utonulu planinu, nego što ćete znati pobožno uživati u divoti pjesmenoga izraza. Oj zarobljeni, zar ne znate da je ljepota Bog”? 

 

 

        Naš Gospodin poljem jezdi...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)