49. DVIJE KRAVE I MRAV

 

        Među seoskim kravama našle su se dvije, koje su sebe smatrale misaonijima od cijeloga stada. One su se uvijek držale jedna uz drugu, i razmjenjivale su svoje spore, nesvakidašnje dojmove.

        “Razmišljala sam o nepravdi koja se čini nama, kravama”, rekla je jednoga dana prva krava. “I ne mogu naći uvjerljiv razlog zbog kojega nam se oduzelo pravo da imamo krila”.

        “Da, i najbeznačajniji kukac ima krila”, prione druga. “Čak i mrav, kad ga obuzme njegovo proljetno ludilo”.

        Jedan se mrav zadesio u travi, dok su njih dvije raspredale svoje. On poviče iz sve snage:

        “Glupe krave! Što bi bilo kad biste poletjele i, u namjeri da savijete gnijezdo, sjele na krušku?! Ili, još gore, na dimnjak kuće? A što bi tek bilo s jadnikom, kojemu bi vaša balega pala na glavu”?!

        “Stvoriteljeva mašta može sve”, odgovorile su krave. “Ona se može pobrinuti da grana ne pukne, i da se dimnjak ne uruši, i da balega bude ne samo lagana kao pahuljica, nego i mirisava kao cvijet”.

        “Sporomisleće glupače, zar ne vidite da bi se onda poremetio cio Božji svijet?! Zar mislite da na vagi svih stvorova krilate krave imaju jednu tezulju, dok se sva druga bića guraju na onoj drugoj”?! kričao je, izbezumljen od bijesa, mrav.

        Krave su spokojno pasle. Novih misli više nisu imale. Ponovile su već rečeno – da Stvoriteljeva mašta može sve. Toj su tvrdnji dodale pojačanje od dvije riječi:

        “Baš sve”.

        Mrav je umro od bijesa kad mu je zrikavac rekao da krave zapravo imaju pravo.

 

       

        Neke istine stižu na cilj jašući na tupu nožu.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)