47. POGODBA ZA NAJVIŠE

 

         “Molite se za suze staroga svijeta”, reče Divni Stranac donekle-prosvjetljenima. Oni su ga u čudu gledali. Onda im On pokaza sliku strašnoga loma zemljinih spona i prepona. I više ništa nije htio reći.

         Suze staroga svijeta čekale su spremne. Trebala je očito nečija molitva da bi potekle svom silinom zatomljenih razloga. Stari svijet, onaj koji mora potonuti, bio je naboden na vršak krika, ali još nije osjećao bol. Još nije ćutio lomljavu u dubini.

         Donekle-prosvijetljeni bili su zbunjeni. Treba li moliti da suze uopće poteku? Naime, da ne ostanu skamenjene? Ili treba moliti za ublaženje, ili čak otklon onoga, čemu su namijenjene? Divni Stranac nije odgovorio na njihova nepostavljena pitanja. Ustao je, i šutke se udaljio.

         Jedna je žena iz skupine pojurila za Njim, i stigla ga negdje trenutak prije kraja.

         “Gospodine”, prodahtala je, “ne tra`im da ne bude ono što se po Tvojemu zakonu sprema. Neka potone svijet, neka popucaju spone i prepone, ako je tako zasluženo. Samo mi jedno obećaj: da Ti nećeš otići”.

         On zastane, pogleda ju.

         “Stari  je svijet veliko kopno”, reče tiho.

         “Neka je.”

         “Tamo žive sve tvoje pjesme o Meni”.

         “Neka žive”.

         “Tamo je i tvoja kuća“.

         “Neka je”.

         “Tamo je sva naša povijest”.

         “Neka je”.

         “Stani malo, i razmisli! Tamo si ti”!

         “Neka sam”.

         Gledao ju je pogledom razdraganoga djeteta, koje je u zadnji čas pronašlo druga u igri.

         “Tebe, kao ni Mene, zemljotresi i smakovi ne mogu dodirnuti. Znaj da sam svuda tražio takvu nedodirljivu dušu, dušu koja se ne pogađa na malo. Tražio sam takvu dušu da s njom započnem novi svijet”.

         “Ne pitam ni za novi ni za stari. Za Tebe jedinoga pitam”.

          

 

         Najviše za još više. Sve za više od svega.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)