44. TAJNINO DIJETE, DJETETOVA TAJNA

 

        Bilo jedno mlado stablo, stabalce, kojemu neka sila reče da se rascijepi, u dva se smjera odvoji, pa da se poslije nekoga vremena opet sastavi u jedno. Tako se stvorila šupljina u deblu, kroz koju je mogao protrčati zec ili lisica, a moglo se provući i djetešce, ako bi ga trebalo liječiti od bolesti rascjepa.

        Ta su stabla bila vrlo rijetka, i šumari su za svojega vijeka vidjeli možda jedno. Ali jednoj je ženi ta ista sila kazala da nedaleko od njezine kuće raste takvo drvo, jedno još čudnije, jer se u njegovu deblu taj rascjep dva puta dogodio, te je deblo nalikovalo na brojku osmicu. Koje bi čedo majka provukla najprije kroz jedna vrata, pa potom i kroz druga, ne samo da bi se izliječilo od čega je bolovalo, nego se više nikada ni od čega ne bi razboljelo. Ali još i više: to dijete više ne bi vidjelo što običan svijet vidi, niti bi bilo slijepo za ono što običan svijet ne vidi; gledalo bi svijet iza devet brda, koji se sprema u dohode, i čulo bi gdje stvari oko njega svijetle svojim pravim imenima, kojima ih je krstila nevid-munja i nečuj-grom.

        Kad je žena čula što joj sila kazuje, odnijela je stablu svoje netom rođeno dijete, i provukla ga kroz osmicu. Ubrzo potom Dijete, još sasvim maleno, prozvalo je oblak njegovim pravim imenom, i oblak se spustio pred kuću, i zaplesao.

        “Što se to pred kućom zabijelilo”? pitala je mati.

        “To je moj prijatelj oblak, hoće da se igramo. Ali on se ne zove oblak”.

        “Nego kako se zove”?

        “To ti još ne mogu reći, tajna je”.

        Druge se večeri Dijete zagledalo u mjesec, i stalo mu nešto šaputati vršcima prstiju.

        “A što se to na grani kovrlja, u travi kotrlja”? pitala je mati.

        “To je moj prijatelj mjesec, hoće da se igramo. Ali on se ne zove mjesec”.

        Kad je Dijete pošlo u školu, vadilo je iz torbe slatkiše i olovke, i dijelilo ih djeci.

        “Odakle to tebi”? pitali ga.

        “Od tete vrbe. Od strica javora. Ali njima nije pravo ime vrba ni javor”.

        Poslije je Dijete bilo spremno kazati mnogima tajna imena stvari, da bi  se mogla prizvati kiša, panj, patuljci, krijesnice, vjetar, večernjica, vjeverica, jeka, tišina, vilina vlas, duga  –  svi oni na igru i razgovor.

Ali tajna se sama čuva. Nečuj-grom i nevid-munja svoj su jezik znali zaštititi. Jer nitko od mnogih nije povjerovao u moć tajnoga jezika - nitko ga nije uzeo u usta, nitko provukao kroz uho; istoga časa kad su ga od Djeteta čuli, ispustiše ga iz pamćenja, kao suvišak od kojega zuji glava.

 

 

Tajna se čuva sama, tajna se otkriva sama.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6.  (još neobjavljeno)