42. DVOGLAVI ŠEŠIR

 

        Lako je ići pod istim kišobranom. Ali pod istim šeširom...?

        Neki je čovjek usnio gdje mu glas kaže da napravi jedan šešir za dvije glave, a da opet bude po mjeri svake, kad ga bude nosila sama. Probudio se i rekao:

        ‘Lude li glave koja nešto tako sanja”!

        Naredne noći glas je ponovio zahtjev, i uputio prijekor:

        “Ti me, izgleda, nisi shvatio ozbiljno...”

        Ujutro se čovjek našao u čudu.

        “Što li hoće od mene...”

        A kad je glas i treće noći zagalamio malo žešće, čovjek se više nije opirao.

“Ne znam tko mi to govori, ali san je moj, prema tomu meni je namijenjeno da napravim taj dvoglavi šešir”!

        Istoga je jutra skrojio šešir, pozvao svoju dobru ženu, i rekao joj:

“Vidiš li ovaj šešir? Čini se običan, ali znaj da nije: jer može pokriti dvije glave odjednom”!

Nataknuo šešir istovremeno i njoj i sebi, i gle: pristajao je obojima. Onda je stavio šešir samo ženi: i opet je pristajao. Samo sebi: i opet.

        Čovjek je izjurio sa šeširom na gradski trg, i počeo vikati:

“Narode, evo izuma stoljeća, evo šešira za dvije glave”!

Prošao je jedan zaljubljeni par. Njima se ponuda s šeširom učinila dovoljno ludom da ju iskušaju. Pokazalo se da im šešir glavama odlično pristaje. Nisu se mogli od od njega odvojiti. Prođoše još neki, zagledaše se u zaljubljenike pod šeširom, začudiše se, poželješe i oni iskušati čarobno pokrivalo. I njima je bio po mjeri.

Skupila se gomila. Šešir je išao od glava do glava. Svi su sad poželjeli kupiti takav šešir, i šetati se pod njim kao pod zajedničkim krovom. Čovjek je sav sretan obećao da će sutra donijeti stotinu takvih šešira. Nije mu bilo do slave i novca, bilo mu je do dokaza da se nemoguće može prevesti u moguće bez velikih mudrolija.

Cijelu je noć grozničavo krojio i šivao.

Već je izjutra razastro po pločniku jato svojih šešira. Prilazili su ljudi, koji su već čuli vijest. Sestre, prijatelji, bračni parovi... svima su šeširi odlično pristajali – kako jednoglavo, tako i dvoglavo.

“Kako je to moguće”? pitali su neki. Drugi su odgovarali:

“Zar je važno kako? Moguće je, i to je dovoljno”.

Trg se uskoro ispunio šeširima za dvoje; svi su se šetali glavom uz glavu, smijući se, čavrljajući, u prolazu se pozdravljajući, kao članovi istoga tajnog društva.

“Zapamtite”, govorio je krojač šešira, “nemoguće je moguće bez velikih mudrolija”.

Onda se, usred toga razdraganoga pokreta i šereta, razgalamio jedan ljutit glas: njegov je vlasnik kupio šešir, ali nije mogao naći prikladnu glavu s kojom bi ga podijelio. S nekom je bilo pretijesno, s drugom preširoko. Kupac je zamolio neke svoje znance da stanu s njim pod isti šešir. Pokušalo se, nije se moglo. Čovjek je povikao da je to zborna prijevara, da su se svi dogovorili, da će on pozvati redarstvo, itd.

Tvorac šešira najprije se zbunio. Onda je prišao razjarenomu kupcu, uzeo od njega osumnjičeni šešir, i pomilovao ga, zamolivši da oprosti uvredu; potom ga je stavio na vlastitu glavu, zatim na glavu prvoga čovjeka do sebe, i naposljetku na obje njihove glave zajedno: i šešir se pokazao besprijekornim, bio je po potrebi šešir za jednoga, ili šešir-dvojac. Onda je trgovac vratio kupcu šešir, i rekao mu:

“Vidiš li u čemu je stvar? U tvojoj glavi, prijatelju”.

“Što”?! zarikao je kupac. “Moja je glava sasvim u redu, i otporna je na uličnu prijevaru”!

“Tvoja glava ne zna dijeliti misli s drugim glavama”.

 

 

Sva smo (ne)čarolija mi sami.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6.  (još neobjavljeno)