41. SUSRET U MEHANI

 

        “Svjesni dio svijesti zove se Ja”, objašnjavao je putujući derviš prenoćnicima u mehani. Bio je tanahan, prljavih nokata, i pohabane odjeće. Tim više su ga smatrali mudrim i predanim nadzemaljstvu.

Netko od slušatelja upita:

        “A nesvjesni? Kako se zove nesvjesni dio svijesti”?

        “Nesvjesni dio svijesti zove se Sve drugo. To jest, svijet. Pa ti biraj što ćeš - sebe ili svijet”!

        Slušateljstvo se uskomeša, osjetivši se ubačenim u prostor osobne odluke: gle sad, zar da ja biram?! Zar već nije izabrano? Derviš oćuti njihov uzmak, pa pridometne:

        “Nitko ne bira u naše ime - svatko bira za sebe. Šutke ili glasno”.

        “Ja bih radije svijet”, odjednom se razgalamiše gotovo svi, sretni što su se bez dogovora složili što je bolje.

I krenuše tumačiti:

         ”Ja sam sâm sebi dosadan teret. Sa svijetom mi brže prolazi vrijeme. Sa svijetom sâm sebe lakše podnosim”.

        Samo se jedan slušatelj ne pridruži toj slozi. Jedan još gotovo dječak. Iskrade se do svratištara i naruči večeru za odrpanoga derviša, uz jelo mu pošalje i bocu vina; i na kraju večere pridruži se vlastitomu gostu. Ispriča mu da je trgovčev sin iz Izraela, od bogatih roditelja, i da s karavanom putuje za Indiju. Na kraju reče:

        “Znaš, što se tiče onoga ili-ili, ja bih izabrao sebe. Ali mi netko mora pokazati kako se to radi. Ti, na primjer”.

        Derviš ga prvi puta pogleda. Pred njim je bilo mlado lice, obasjano sjajem dubokih očiju. Ozbiljno. Spremno na sve. I na smiješak.

        “Ja”?! reče derviš nevoljko. “Ja ne znam kuda ću sutra: na sjever ili na istok. A ti imaš svoju karavanu”.

        “Svejedno kuda ćeš: ja ću s tobom. Osim toga, karavana nije moja. Ja sam joj se samo pridružio. I moji roditelji nisu bogati. Daleko su, u jednomu neznanom gradiću Izraela”.

        “Rekao bih da ću put juga”.

        “Odlično. Idem i ja na jug”.

        “Avaj! Ti si, vidim, naumio što si naumio. Dužan sam ti reći: prije ćeš ti naći put u sebe, nego ja”.

        “Svejedno, idem s tobom, zajedno je lakše”.

        “Varaš se, zajedno je teže”.

        Tu mladić zastane, i ne probijeli više ni rječce. Derviš to jedva dočeka, popije vino, i sruši se u san. Cijela se mehana tresla od hrkanja.

Dječak je ostao za stolom sam. Pognuo je glavu u molitvi, ili u snu. Tako je dočekao dan.

        Ujutro se prenoćnici stadoše spremati na put: tko na devi, tko na konju, tko – rijedak slučaj – na vlastitim nogama. Prije nego što se uputio u neki od smjerova, derviš priđe mladiću i rekne mu ispričavajući se:

        “Dečko, oprosti mi, nisam ti ja nikakav učitelj. Ja samo dobro pamtim. Pun sam riječi mnogih divnih učitelja. One su te privukle, a ne ja. Oprosti mi još jednom što sam te uznemirio lažnom nadom”.

        “Nisi me uznemirio, striče, nego si me podsjetio na to što ja zapravo tražim na mjestu daleko od doma. Tražim da od nekoga čujem riječi svojega vlastitog srca”.

“Lijepo rečeno. I jesi li ih čuo”?

“Čuo sam ih sinoć, to jest, noćas. Najprije od tebe, a onda od sebe. Sad vidim i znam da su svi divni učitelji u mojemu srcu. Više nikoga ne trebam pitati o putu i načinu! Izabrao sam sebe i prije no što sam čuo tvoj poziv na izbor. Nisam znao da sam to učinio, dok nisam čuo tvoje pitanje, i sebe u tišini saslušao”.

“Ti si putujući odgovor”, promrmlja derviš. “Uvjeren sam da će te mnogi čuti – sebi na pomoć, a tebi na slavu”. 

“Hvala ti, prijatelju, i zbogom”.

Dječak, visok i tanahan, izađe pred svratište. S njegove kose kapali su mirisi cvijeća. Derviš pobrza za njim. Sunce je već odskočilo nad pustinjom, golemo i  žarko. Deve trgovačke karavane bile su osedlane i okrenute istoku ususret.

        Dervišu sada bijaše žao rastati se od dječaka.

        “Zbilja, kuda ćeš ovako sam? Smijem li s tobom”?

 

 

        Kad u nedoba začuješ kucanje na vratima, ne razmišljaj tko je taj i što želi: to si uvijek ti, koji sebe želiš.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)