4. POVIJEST ŽMRLJA I ŠVRLJA

 

        U stražnjemu vrtu stanovao je Žmrlj. Iza plota, Švrlj. Oni su jedno s drugim razmjenjivali zvukove, čak su i jedno drugomu kroz letvice posuđivali slova, kao da su slova nožice, ili ticala, ili brkovi. Njih, Žmrlja i Švrlja, izmislila su djeca iz okolnih kuća.

        Kad bi se te male izmišljotine razigrale, onda bi u vrtu bilo veselo. Tražili su da se uspostave glagoli žmrljati i švrljati; potom, prirodno, i pridjevi, žmrljav i švrljav.

Glagol švrljati bio je odmah prihvaćen, i znalo se što znači: crtati po papiru ili zidu što ti padne na pamet. Oko glagola žmrljati nisu se složili. Žmrlj je onda izjavio kako ne može dopustiti da se njegov glagol ostavi u nedomislici, i da on, eto, ide u svijet ne bi li otkrio značenje svojega glagola.

        Otišao je. Švrlju nije bilo lako bez druga. Djeca su ga nosila u školu, da ne bi kod kuće plakao. U torbi se Švrlj igrao s olovkama. Ali je svejedno tugovao bez Žmrlja. Izmišljotina ipak najviše vjeruje izmišljotini.

        Jednoga se dana Žmrlj vratio iz velikoga svijeta. Nadebljao se, glas mu više nije bio dječji glasić, već glas Javne Ličnosti.

        “Jedan od najvažnijkih glagola na svijetu je glagol žmrljati, zapamtite”, izjavio je nadmoćno i tajnovito. “Taj glagol zahtijeva novu podlogu da bi se uopće vidjelo što on može. O tomu koliko on može, vi i ne sanjate. Ta nova podloga je bijela kora ljudskoga mozga. To je ujedno i jedina podloga za žmrljanje”.

Pobožno su ga slušali, iako su ga slabo razumjeli.

“Evo, ja upravo žmrljam, a da vi toga niste svjesni”, objašnjavao je Žmrlj. “Zapravo, žmrljanje i švrljanje ista je stvar, samo što je jednomu podloga papir, a drugomu već spomenuta bijela kora mozga. Kad švrljaš ljudima po mozgu, kao da je mozak papir, ili ploča za oglase, pa kad onda švrljotinu dobro razmrljaš da se ne razabere o čemu se radi, to znači da žmrljaš. Je li sada jasnije”?

“Jest”, rekoše neveselo Švrlj i njegovo društvance.  “Ali nama se više sviđa švrljanje, zato jer se ono može izbrisati, dok se žmrljanje, izgleda, ne da brisati”.

“Točno. To je razlika između nas, dragi moji. Shvatili ste, zar ne, da smo odsada u dva tabora? Mi, Žmrlj, više nismo dječja izmišljotina”.

Švrlj i društvance se rasplakaše.

“Zašto smo ga pustili u taj glupi svijet”? jadali su se. “Što su mu tamo učinili? Je li ovo zbilja naš mali Žmrlj s kojim smo razmjenjivali slova, kao da su slova brkovi”?

Žmrlj je neumoljivo nastavio:

“Mi, Žmrlj, trenutačno smo najtraženiji među krojačima vremena, važnosti, i neslobodne volje. Mi više nismo izmišljotina. Sada mi izmišljamo – izmišljamo događaje i njihove uzroke. Shvatili ste i to, da ćemo odsada jedni – to jest, mi, Žmrlj - po drugima žmrljati, dok će ti drugi moći jedino švrljati o tomu kako mi žmrljamo – ali švrljotine se, kao što i sami znate, lako brišu”.

 

 

        Na grobu Žmrlja gorko smo plakali, a onda smo našvrljali svoj plač, sebi malo na utjehu.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6.  (još neobjavljeno)