4. MOST OD LEDA

 

         Bio jedan most od leda. Danju se topio, noću čvrsnuo. Noću najpouzdaniji za prijelaz čovjeka i stada, danju najbolji za prijelaz bestjelesnih putnika. Zbog toga su se stvari u vidljivoj i nevidljivoj prirodi posvadile; one koje su svikle poslovati noću, sada su po uzoru na most bile upućene da to čine danju; i obratno. Aoj, nije to bila mala svađa; bio je to rat.

Žitelji toga zanimljivoga kraja ubrzo su primijetili da su se sove počele glasati danju, a ševe, noću. Kad su to čule magle, rekoše: “Nama je mjesto pod suncem”. Kad su to vidjeli lisičji tragovi, kazaše: “Nećemo šumom, cestom ćemo”. A mlin: “Noć je moje vrijeme”. A mjesec, a zvijezde, a sunce...

Pa se stade seliti noćna čeljad - patuljci, vilenjaci, i rusokose rusalke – među tvrdo opipljive utvare, ljude. A ljudi, neki od njih, počeše vrludati po krovovima, plesno, lakokrilo, i nitko nije znao da je poremećaj nastao zbog mosta od leda. 

I kad je već došlo dotle da je zima gurnula ljeto iz njegova žljeba, i kad se slap stao pitati ne bi li trebao padati uvis, led se u mostu dosjeti da bi i on nešto trebao... nešto posve oprečno sebi. Dugo je premišljao što bi to moglo biti. Dok jedne večeri nije ugledao oganj u polju.

“To”! kliknuo je. “To je pravo rješenje za mene”!

Mosta je nestalo, rastopio se, odnijela ga rijeka, i sve se opet vratilo u svoje zakonito korito. No kao uspomena na zabunu, ostade ljudima toga kraja jedan jedini dragocjeni oganj, kojega su mogli naložiti samo cjepanicama od leda.

 

 

Tko kaže da je svakoj priči do zaključka? Da je svakomu Pitagori do poučka?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)