čarobna  svjetiljka       

 

       Četiri dječaka jedne su se večeri igrali u polju. Negdje s kraja polja začuše sitan glasić, koji je dolazio ispod zemlje:

       „Iskopajte me! Dat ću vam sve što zaželite!“

       Dječaci počeše kopati – što rukama, što granama, koje su našli u blizini. Otkopaše kutiju, u kutiji nađoše malenu, počađenu svjetiljku.

       „Ja sam Aladinova čarobna svjetiljka,“ opet se javi glasić. „Očistite me, pa ćete vidjeti što ja umijem!“

       Oni je brže/bolje očistiše, i svjetiljka zasja.

       „Zar niste čuli za mene?“ upita svjetiljka. „Mogu vam dati sve što zaištete. Recite mi, svatko ponaosob, što vam je želja?“

       „Ja se volim igrati. Zato bih volio imati loptu, mrežu, i športsku odjeću.“

       Reče drugi dječak:

       „Moj mi učitelj svakoga dana zadaje domaću zadaću. Volio bih da mi ti, svjetiljko, svakoga dana pomažeš pri pisanju zadaće.“

       Reče treći dječak:

       „Toliko ima prosjaka po ulicama. Stvori, svjetiljko, dovoljno novaca za svakog od njih.“

       No želja četvrtog dječaka posve se razlikovala od prethodnih. On reče:

       „Oh, čarobna svjetiljko, molim te da nestaneš prije, nego nam ijednu želju ispuniš! Bog nam je dao oči, uši, nos, jezik, ruke, i noge, da bismo radili razumno i marljivo. Trebali bismo ih koristiti, i posve se osloniti na same sebe, pa ćemo drugima priskrbiti sve, što im treba. Sve, što ću postići, htio bih postići vlastitim trudom i snagom. Zašto da trošimo od tebe darove kao prosjaci, kad već imamo Božje darove?“

       Čarobnoj svjetiljci najvećma se dopao odgovor četvrtoga dječaka, i ona istoga časa nestane.

 

 

(Neutvrđeno podrijetlo, preuzeto iz časopisa „Bal Vikas“, prijevod V.K.) za ovu prigodu preuzeto iz knjige VRLINE MIRA koju je, kao zbornik priča, sačinila Vesna Krmpotić