39. NEBESKI MED

 

        Majka Tara živjela je na zemlji, među kolibama. Imala je tri sina. Jedan od njih, srednji, bio joj je otac. Oni su se jedno vrijeme igrali kao da nije tako.

        Srednjemu je sinu govorila:

        “Ostani još malo”.

        On je njoj govorio:

        “Ostani ti još malo”.

        Najmlađemu je sinu govorila:

        “Tebi hvala što si došao”.

        A najstarijemu je govorila:

        “Ima li ovdje išta što bi tebe usrećilo”?

        Majka Tara je gledala kako jedan dolazi da ode, jedan dolazi da ostane, a jedan boravi između nepotpunoga dolaska i nepotpunoga odlaska. Između znaka plusa i znaka minusa stajao je znak jednakosti: jednadžba svih svjetova, upisana među kolibama.

 

        Kad je prošlo već podosta zemaljskih godina, Tara je htjela očevim tragom. Otac je smišljao način kako ju spriječiti.

        “Meni si potrebna”, govorio joj je pokazujući kolibe. “To sam Ja”.

Ali ona mu nije vjerovala.

        Onda se sjetio još nečega, i to je bilo posljednje u zalihi lijepih okova. Izvadio je iz Svojih usta Riječ i spustio joj istu na usne. Ona ju je oprezno okusila: riječ je bila slađa od zemaljskoga slada. Bila je nebeski med.

        Počela ju je govoriti, i pretvorila se u neobuzdanu pčelu: nikad joj dosta meda. Takva je ta riječ: tko se neoprezno upusti u nju, bude njom zajahan, njom zadahtan.

Lukav je krotitelj bio Otac: postigao je Svoje uzdom od meda, dok se zauzdana pretvorila u najrječitiji razvrat.

No što je to Otac htio s kolibama? Zašto su mu one bile tako važne, te je za njih dao Svoju Riječ?

Zar nije rekao Tari: “To sam Ja”, a ona mu nije vjerovala? Zar nije On dopustio Tari da Mu ne vjeruje, kako bi mogao poslati Svoju Riječ kolibama? Jer za vrijeme Tarina razvrata, kolibe su naćulile uši. Kolibe su počele ponavljati poneku riječ.

Malo pomalo, i cijelo je selo pjevalo i plesalo kao jedna jedina umnožena Tara, ona, kojoj melodija smisla i srok ljepote postadoše draži od povratka u njihov Izvor.

Ali, naravno, sve je to bio Njihov dogovor.

               

        Tko li će ga znati...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)