37. MASKA S DVA LICA

 

Bila jedna afrička maska, pred kojom su ljudi padali u nesvijest, ili su poskakivali do vrha drveća, ili su se glasali do mjeseca i preko mjeseca. Tako je bila zanosna.

Nisu ju smjeli gledati svakoga dana, jer pregusta količina ljepote u jednoj stvari, može dovesti do gađenja nad drugim stvarima.  Masku su stoga, mudro, obavili bijelim velom, i jednom mjesečno, o uštapu, velo bi se skidalo pred očima zatravljenih.

Jednoga dana u to afričko selo ubasala je skupina ljudi, bijelih kao sablasti. To je bila etno-istraživačka družina, opremljena svakojakim zastrašujućim spravama. Bili su primljeni sa strahopočitanjem, jer se nije znalo jesu li došljaci prave sablasti, ili su neko još neotkriveno pleme. Dodijeljena im je koliba za goste, a onda seosko vijeće odluči, da se, unatoč običaju a gostoprimstva radi, odstupi od strogo uštapnoga pokazivanja maske, odnosno da se družini ukaže čast pogleda na ljepotu. Poveli su ih, dakle, prema kolibi u kojoj se čuvala zakoprenjena ljepotica, objašnjavajući usput uzrujanim rukama i nogama o čemu se radi.

Kad su sablasno bijeli gosti ugledali raskoprenjenu masku, ustuknuli su. Maska im se učinila strašno, nepodnošljivo ružna. Njezin su smiješak vidjeli kao cerenje, a njezin pogled kao izbuljen, slijepi urlik oka. Neki su popadali, neki ispustili hrapav krik, neki pobjegli glavom bez obzira.

Maskoljupci su bili sretni – prepoznali su svoje vlastito ponašanje. Njihov je zanos, eto, dobio pojačanje. Uživali su do bezumlja.

Otkrivena ljepota-strahota gledala je kako se i jedni i drugi predavaju što užasu, što zanosu, jedni i drugi nesposobni proniknuti jedni druge, razaznati bijelu od crne podloge.

 

 

Kao da takvih zabuna ima samo u afričkomu selu...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)