107. BOG I NJEGOVI
“Možda se rastajemo”, reče Divni Stranac svim Svojim dušama, pod svim jasenima. “Eto, ne znam ni sam...”
I on obori glavu na način bespomoćnih, i ušuti.
A sve Njegove duše pod svim jasenima, zavoliše tu Njegovu čovječnost i više od Njegove božanskosti, te mu stadoše govoriti sa žarom i nježnošću:
“Oh, Divni, Ti i ne znaš koliko si nam u srcu. Ta gdje bismo se onda mogli rastati? Gdje smo mi, tu si i Ti. Ne obaraj glavu, ne sumnjaj u to”.
A javiše se i jaseni širom svijeta:
“Ti uopće nisi taj koji sada s nama razgovara! Ti nisi izvan nas – to je jedna od Tvojih varki. Ti si ovaj u nama, koji sve to zna, i koji Sebi govori ustima ljudi i lišća”.
“Tako je, tako je”! odazvaše se i sa zvijezda. “Mi znamo da nema rastanka s Tobom, jer smo mi u Tebi, a to da smo u Tebi, mi to od Tebe znamo...”
Divni tada podigne glavu, i veselo namigne:
“Ako vi znate, ni Ja ne mogu ne znati”.
I Bogu je bar naoko potrebna potpora..
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)