101.  ZA KOGA ME DRŽITE

 

        “Jednom sam rekao čovjeku da Meni za ljubav zakolje svoje dijete”, pričao je Divni Stranac okupljenima pod jasenom. “Svoje jedino dijete”.

        Kad su to čuli, ljudi se zgroznuše, spremni smjesta ustuknuti, pobjeći, zamrziti.

        “I je li Te poslušao”? upita netko iz krošnje.

        “Poslušao Me. Bio je to Moj pravi sljedbenik”.

        Sad ljudi nezgrapno poustajaše da bi se što prije udaljili.

        “Ovakva svetogrđa više ne možemo slušati”! poče potmula grmljava. “Zar bi svetac, zar bi anđeo, zar bi Bog tako nešto od čovjeka tražio? Zar bi čovjek, ako nije lud, tako nešto poslušao? Idemo kući, jer svaki je daljnji razgovor s Tobom poguban po duševno zdravlje”.

        Divni Stranac se smiješio. Onda ih je onako usput upitao:

        “Dobri Moji, jeste li kada čitali Bibliju? Priču o Abrahamu i Izaku”?

        “Ah, o Abrahamu”, odahnuše svi redom. “E, to je već nešto drugo. Zašto nisi odmah rekao da se radi o Abrahamu”?

        I posjedaše opet, vedri, razlakšani, pomalo raskalašeni, sve šaleći se na svoj račun.

 

        Divni se prestade smiješiti, skupi obrve, namrači čelo. Haljina na Njemu poče treperiti od unutarnjega vjetra. Kose Mu uzeše vijoriti, siktati, glas izdaleka tutnjiti. Nalikovao je na zmajsku oluju.

        “Zar zbilja mislite da sam kazao Abrahamu da zakolje dijete? Za koga Me držite, ha”?

        I On ustade, skameni ih pogledom do daljnjega, i ode.

 

 

        Dubina srca je pravo Sveto Pismo, i tamo piše što papiru nije jasno.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)