KRALJIČINA MOLITVA

 

Bio jedan ružin grm, posve oronuo. Korijen mu se sušio, tvrdnuo u grudu neživoga žilja, grane dosezale do pola dogovorenoga stasa, a onda zastajale i počele otkazivati dogovor, odnosno, daljnji rast. Ne približivši se čak ni naznaci pupoljka. Ta bio je grm već star, kakvi pupoljci.

Ali iznikla je jednoga proljeća pri dnu grma jedna grana koja sve to nije znala. To o starosti i nemoći. Bolje reći, ona to nije htjela znati.

"Vaša je odluka da slijedite razloge korijena i godina", govorila je pustim granama. "Moje je da slušam sebe, i da donesem na svijet najljepšu ružu ovoga vrta i vremena".

I toga proljeća nova grana i na njoj grančica izniješe na vidjelo zaista najljepšu ružu, jednu jedinu, ali nagradnu, naj-ružu, ružu preljepoticu. Ostali vrtnici joj dodijeliše laskav naslov kraljice vrta.

Kraljica vrta se stade ogledati po svojemu domu bez naroda. Pa se uze svim žarom moliti proljetnoj Vesni da i ostale grane uzmognu roditi barem po jedan cvijet. Molila se i molila u travnju, svibnju, lipnju, čak i u srpnju... dok jednoga jutra svi drugi razlozi ne izgubiše bitku s jednim jedinim: usrdnom molitvom. Vrt je osvanuo u rujnoj svjetlosti i u razbludama jarkih mirisa.

Oh, kakve li su omame i slavlja obuzimali vrt! Trajali je to mahnitanje do rujna, čak i do listopada. Za to vrijeme nigdje u vrtu nije bilo vidjeti nagradne ruže. Na nju se gotovo zaboravilo.

Poslije su neki vjetrići pričali da su ju sreli u zapućku Svarožića.

 

 

Nagradna opaska: Možda moderna fizika ima više razumijevanja za ovakav slučaj od onih koji sebe smatraju intelektualcima po zanimanju.

 

Vesna Krmpotić, iz zbirke priča PRIČE PJEVICE