NORA:

U braku smo osam godina. Zar ne primjećuješ da nas dvoje, ti i ja, muž i žena, prvi put ozbiljno razgovaramo?

HELMER:

Kako ozbiljno...? Što ima to da znači?

NORA:

Čitavih osam godina - još i više, od prvih dana našeg poznanstva - nas dvoje nikada nismo izmjenili koju ozbiljnu riječ o ozbiljnim stvarima.

HELMER:

Zar je trebalo da ti neprestalno govorim o brigama, u kojima mi ti ionako ne bi mogla pomoći?

NORA:

Ne govorim o brigama. Kažem samo još nikada nismo ozbiljno razgovarali ni o čemu.

HELMER:

Ali, draga Nora, zar bi to bilo za tebe?

NORA:

E, sad smo došli na ono. Ti me nikada nisi razumio. Mnogo mi je nepravde naneseno, Torvalde. Najprije od oca, a onda od tebe.

HELMER:

Što! Nas dvojica koji smo te voljeli više nego išta na svijetu!

NORA:

(vrti glavom) Vi me nikada niste voljeli. Vama se samo činilo da je zabavno da budete u mene zaljubljeni.

HELMER:

Ali, Nora, kakve su to rijeći?

NORA:

Zar nije istina, Torvalde? Dok sam bila u očevoj kući, otac mi je iznosio svoje mišljenje o svemu, i tako sam ja imala njegovo mišljenje, a ne svoje. Ako sam drugačije mislila, morala sam to kriti. Njemu je samo njegovo mišljenje bilo po volji.Z vao me svojom lutkicom te se igrao sa mnom kao što sam se ja igrala sa svojim lutkama. Onda sam došla tebi u kuću...

HELMER:

Kako se izražavaš o našem braku!

NORA:

(mirno) Mislim, iz očevih ruku prešla sam u tvoje. Sve si uredio po svom ukusu, i tako sam dobila isti ukus kao i ti. Ili sam se samo tako pravila. Ne znam pravo... Bit će i jedno i drugo. Kad se sada toga sjetim, čini mi se da sam živjela ovdje kao siromah, od onog što mi se udijeli. Živjela sam od toga što sam tebi za ljubav izvodila različite ludosti, Torvalde. Ti si tako htio. Ti i otac veoma ste griješili prema meni. Vi ste krivi što od mene nije ništa ostalo.

HELMER:

Kako si nerazumna i nezahvalna! Zar nisi ovdje bila sretna?

NORA:

Ne, nikada. Mislila sam da sam sretna, ali nisam nikad bila.

HELMER:

Nisi bila sretna...?

NORA:

Samo sam bila vesela. A ti si uvijek bio tako ljubazan prema meni. Naša kuća bila je samo kuća u kojoj se djeca igraju. Lutkice. Kod kuće je otac postupao sa mnom kao s velikom lutkom. A djeca su opet bila moje lutke. Uživala sam kad se igraš sa mnom kao što djeca uživaju kad se ja igram s njima. To je bio naš brak, Torvalde.

HELMER:

Ima nešto istine u tome, iako je sve pretjerano. Ali će odsada biti drugačije. Prošlo je vrijeme igranja, sada dolazi odgoj na red.

NORA:

Čiji odgoj? Moj ili dječiji?

HELMER:

I tvoj i dječiji, draga moja Nora.

NORA:

Ah, Torvalde, ti nisi čovjek koji mene može odgojiti da budem prava žena.

HELMER:

Što ti govoriš?

NORA:

A ja pak - mogu li ja djecu odgajati?

HELMER:

Nora!

NORA:

Zar nisi sam rekao maloprije - tu zadaću ne možeš meni povjeriti.

HELMER:

Da, rekao sam u uzbuđenju. Kako možeš tome pridavati takvu važnost?

NORA:

Ne, ne, imao si sasvim pravo. Tome zadatku ja nisam dorasla. Najprije moram pokušati jedan drugi zadatak: odgojiti samu sebe. U tome mi ti ne možeš pomoći. Moram to sama. I zato te sad ostavljam.

HELMER:

(skoči) Što to govoriš!

NORA:

Valja mi se osloniti na samu sebe kako bih razumjela i sebe i sve oko sebe. Zato više ne mogu ostati ovdje.

NORA:

Punih osam godina strpljivo sam čekala. Bože dragi, znam da se čuda ne događaju svaki dan. A poslije mi se ta nesreća oborila na glavu. Tada sam počela vjerovati u čudo. Kad je Krogstadovo pismo leželo u sandučiću, nisam ni časak pomislila da ćeš se ti uplašiti prijetnja toga čovjeka. Bila sam tvrdo uvjerena da češ mu reći "Objavite cijelom svijetu!" I kada se to dogodi...

HELMER:

Kad se dogodi? Što? Da svoju ženu izvrgnem ruglu i sramoti...

NORA:

Kad se dogodi, tvrdo sam vjerovala, ti ćeš izići pred svijet, uzeti sve na sebe i reći: "Ja sam kriv!"

HELMER:

Nora!

NORA:

Misliš, takvu žrtvu ne bih od tebe primila? I ne bih. Ali što bi moja uvjeravanja vrijedila prema tvojima? To je bilo čudo kojemu sam se u strahu i strepnji nadala. I da to spriječim, htjela sam prekratiti sebi život.

HELMER:

Rado bih za tebe radio i dan i noć, Nora - radi tebe trpio bih svaku bijedu i nevolju. Ali nitko za voljenoga ne žrtvuje - svoju čast.

NORA:

To su učinili milijuni žena.

HELMER:

Ah, misliš i govoriš kao nerazumno dijete!

NORA:

Možda. A ti ne misliš i ne govoriš kao čovjek za koga bih se mogla vezati. Kad je prošao taj tvoj strah - ne zbog onoga čemu bi ti bio izvrgnut - kad je, dakle, prošao taj tvoj strah i kad se više nisi imao čega bojati, za tebe je bilo nikom ništa! Kao da se ništa nije dogodilo. Opet sam, kao i prije, bila tvoja ševa, tvoja lutka koju ćeš dvostruko pažljivo nositi na rukama, kad sam već tako krka i lomna. (Ustaje.) Torvalde, u tom trenutku puklo mi je pred očima da sa sam čitavih osam godina ovdje živjela s jednim stranim čovjekom i da sam s njime rodila troje djece. Ta mi je misao nepodnošljiva! Sama bih sebe rastrgla.

HELMER:

(teška srca) Vidim, vidim. Otvorio se ponor među nama... Ali, Nora zar ga ne bismo mogli premostiti?

NORA:

Kakva sam sada, nisam žena za te.

HELMER:

Imam snage da postanem drukčiji.

NORA:

Možda, kad ti se lutka oduzme.