Odgovornost za vlastitu sudbinu

 

Velika je zabluda ako se tješimo onom izrekom «Bog nas čuva». On očekuje da preuzmemo svoj dio odgovornosti za vlastitu egzistenciju, kada bi otac svome djetetu udovoljio sve potrebe tijekom svog života, dijete bi postalo nedozrela odrasla osoba, nesposobna da reagira na pravi način na bilo koji izazov u životu. Psiholog Srećko Lazić piše: «Inke i Maye bili su veliki narodi, a danas ih nema. Nije im pomogla njihova velika kultura da opstanu na svjetskoj pozornici života.» Veliki je životni tijek nemilosrdan. On nema respekta ni prema velikim ni prema malim narodima. Opstaju samo oni koji uvažavaju njegove zakonitosti i pravila življenja. Nebo nema miljenike. Ono jednako svojim suncem grije i pravedne i nepravedne. Maye i Inke živjeli su u zabludi da su izabrani narodi. Mislili su da dobri Bog baš njih čuva i da će njihove neprijatelje zaustaviti i primjereno kazniti. Indijski filozof i mistik Bagavan govorio je da se Bog prema ljudima ne odnosi po principima ljudske pravde, nego po principima milosrđa. On je milosrdan i prema žrtvama i prema progoniocima. Ne trebamo se ljutiti na njega, jer on zna što je za nas dobro i kad se našoj ograničenoj moći poimanja učini da mi i sami znamo što je dobro. Za razliku od božanske bezgranične inteligencije, koja smrt koristi kao evolutivni mehanizam sazrijevanja, za čovjekovo dobro, mi, obični smrtnici, smrt doživljavamo kao kaznu i osiromašenje svog bića. Umjesto što tvrdoglavo istrajavamo na svojim pozicijama, bilo bi bolje da slušamo poruke Neba i pratimo objektivni životni tijek. Naš nas otac ne može sačuvati ako mi sami ne pokazujemo želju za opstankom. Društveni zakoni su isti kao i prirodni. Po zakonu osmoze, suha će kocka šećera upiti tekućinu koja se nađe u blizini. Isto tako, ako jedan državni prostor ostane prazan, neminovno će se, po «principu osmoze», popuniti nekim drugim stanovnicima.»

 

 

Egoizam je uzrok svih nevolja

 

Osobna odgovornost ključ je objašnjenja nezavidne situacije, ali i faktor uspjeha. Nojeva je logika postupanja pred opasnošću primjer izbjegavanja sučeljavanja s kolektivnom odgovornošću za ono što nam se događa. Stavljanjem glave u pijesak mislimo da nas neprijatelj ne vidi. Mi osporavamo neprijatelju pravo na njegovo neprijateljstvo, a to je njegovo prirodno pravo. Kao što gladan lav, po zakonu jačeg, ima pravo napasti antilopu, tako i naši neprijatelji, po istom zakonu, imaju to pravo bez obzira na to što mi o tome mislili. Mi možemo štititi vlastite interese oko razmišljanja o našoj, a ne o tuđoj odgovornosti. Egoizam je fundamentalno obilježje svakog pojedinca i osnovni uzrok sukoba čovjeka s čovjekom od pamtivijeka. Kod nas nije razvijena svijest o zajedničkim interesima (svaki pojedinac vodi malo računa o svojim vezama s drugim pojedincima, a i sama zajednica slabo vodi brigu o svojim pojedincima). Mi se ponašamo kao nepomirljive bilijarske kugle, koje se na stolu sudaraju po volji nekih moćnih igrača. Mi učimo kroz patnju. Tek kad se uskladimo sa životnim tijekom, onda nema trenja s njim i nema patnje. Dok god osjećamo patnju, mi se nismo uskladili sa životom, prkosimo njegovoj logici. Biti egoističan znači patiti. Mi ne osjećamo realistički ni vrijeme, ni prostor, ni život, ni smrt. Za to smo sami krivi. Za patnje naroda nisu krivi vođe, jer su oni kondenzirani izraz naše opće svijesti, koju karakterizira anarhija vrijednosti i kakofonija egoističnih težnji. Život nije ono što mi mislimo o njemu, nego ono što se dešava pred nama i oko nas. Naša filozofija da «prijatelju ne možemo oprostiti uspjeh», «samo da susjedu crkne krava» ili «kad sam čuo da Triglav nije u Lici, tri dana sam plakao, što će mi ove naše planine, kad nisu najviše?»

 

 

Samoubojstva

 

Po suicidima smo na drugom mjestu u Europi, odmah iza Mađarske. Samoubojstva se dešavaju zbog pritiska, nagomilanih životnih teškoća, suicidalnih razmišljanja, nemogućnosti pokazivanja društveno prihvatljive agresivnosti, teških neizlječivih bolesti (s jakim i upornim bolovima), psihičkih smetnji, bolesti CNS-a (tumori mozga i inzulti), gubitak posla, ljubavnih problema, osramoćenosti i političkih kriza. Postoji i «kronično protrahirano samoubojstvo» nastalo zbog alkoholizma, asketizma, štrajka glađu, odbijanjem medicinske pomoći, narkomanije. Emil Dircheim smatra da je stopa samoubojstava svakog društva posljedica različitog stupnja socijalne povezanosti pojedinca i društva. Pojedinac može biti nedovoljno uklopljen u društvo, ili mu društvo može umetnuti samoubilačko ponašanje kao zahtjev kome se on ne može oduprijeti (harakiri kod Japanaca, samoubojstvo staraca kod Eskima, sati u Indiji). Nagla promjene društvenog položaja, zbog neke društvene kataklizme, raspada bračne zajednice ili gubitka posla, može dovesti do samoubojstva.

Hanry i Hort dovode samoubojstvo u vezu s ekonomskim krizama i nezaposlenošću. Stengel smatra da je to poziv za pomoć kojim samoubojica skreće pažnju okoline i očekuje od društva pozitivan odgovor za one koji ostaju živjeti.

Psihopatološki pristup vidi uzroke suicida u endokrinološkim poremećajima, drugim somatskim oboljenjima, psihijatrijskim bolestima. Filozofski pristup naglašava nemogućnost da se čovjek uhvati u koštac s besmislenošću života. Postoje različite vrste samoubojstava:

a) altruitivno (da se drugoj osobi pribavi neka korist),

b) tendenciozno (kao demonstracija ili protest)

c) bilansno (kada se napravi nepotpuna procjena onoga što je do tada postignuto u životu).

Među rizičnim skupinama uvriježena je izreka: «Svatko ima vlastiti dobar razlog za samoubojstvo.» Samoubojicama je važno da postoji netko tko ih želi saslušati.

 

 

Raspad porodice

 

«Sve sretne porodice slične su jedna drugoj, a svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način» - pisao je Tolstoj. Porodica, koja je stup društva i države, u velikoj je opasnosti. Različiti utjecaji dolaze izvana u naše obitelji, u našu porodicu, u našu svijest i izazivaju određene promjene. Neki trendovi s lijepim maskama izvana skrivaju dosta ružnih stvari. U krizna vremena prave se ljudske vrijednosti ismijavaju i zamijenjuju bezličnim ništavilom, koje se uvlači u svaku poru u društvu, pa i u porodicu. Ulazimo u ekonomsko i duhovno siromaštvo i u stanje totalne pravne nemoći. Mlade djevojke, u želji za «boljim životom», odlaze u vode sponzorstva, a neke i u prostituciju i u bijelo roblje. U televizijskim programima bilo je mnoštvo emisija o uspjehu preko noći i o slavi bez cijene. To je privlačilo mlade ljude, koji se zapostavili školu, a želeći slavu i bogatstvo, našli su se na potjernici Interpola. Mnoge porodice osjetile su zlo, koje se zove narkomanija. U diskoteke se odlazilo, a svatko je bio na nečemu (ekstazi, kokain, LSD, heroin, marihuana itd.). Roditelji nisu prihvaćali nove trendove, okretali su se nekom svom vremenu, zapostavljali su sadašnjost i tako su mislili i htjeli riješiti trenutačne probleme.

Riječ porodica asocira na zajednicu, ljubav, zajedničku borbu. Čovjek kao jedinka ne može opstati, ali uz pomoć porodice može se vinuti do najvećih visina. Tradicionalna je porodica obesmišljena. Danas je mnogo razvoda, incesta, ubojstava. Ljudi razmišljaju: «Zašto da po cijeli dan radim i zarađujem za «svetu porodicu», kad sve što zaradim mogu potrošiti sam?» Otuđili smo se jedni od drugih. Zatupljuju nas informacije iz TV-programa, kompjutora i marketinga. Život nam se sveo na to kako napuniti frižider. Izgled suvremene porodice poražavajući je jer ona više ne može biti stup države niti može biti atraktivna za sve više usamljenih pojedinaca.

 

 

Kako pobijediti nesreće

 

Živimo u uvjetima planetarne suprotstavljenosti čovjeka čovjeku i u neprekidnim globalnim sukobima na različitim dijelovima planeta. Teško je prihvatiti trpljenje i povrede kada je potreba za zaštitom integriteta refleksna potreba čovjeka, ali ni vječna borba nije pravo rješenje jer je praćena bolom. Životni stav «čovjek je čovjeku vuk» donosi svima štetu koja je očigledna. Životni stavovi mogu biti štetni za zdravlje, kao virusi, bakterije, negativne emocije i kemijski otrovi. Čovjek ispunjen mržnjom bolestan je čovjek, bez obzira na to koliko mu je nepravde naneseno, jer se tim činom poistovjećuje s objektima svoje mržnje.

Vrijeme je ograničeno trajanje, a vječnost je kretanje bez početka i kraja. Život je tijek bez početka i kraja. On je vječnost, a vječnost nije vremenska pojava. Čovjek je ograničenog trajanja i zato ne može spoznati vječnost. Sve što se događa u životu posljedica je nekog prethodnog uzroka, a on je bio posljedica nekog još ranijeg uzroka. Život, prema tome, predstavlja neprekidan niz uzroka i posljedica. Samopouzdanje u hodu kroz život daje nam spoznaja da osjećamo, znamo i razumijemo. Nesigurni smo kad nekom događaju ne vidimo uzrok. Neznanje nas ugrožava i izaziva strah od nastupajućih, a nepredviđenih događaja. Iz neznanja pogrešno opažamo, mislimo i ponašamo se krivo, pa nam se dešava ono što ne želimo, tako da nam se život pretvara u arenu malih i velikih sukoba i trpljenja. Sukob je uvijek posljedica obostrane odgovornosti na početku, vrhuncu i kraju. Životna deviza «oko za oko, zub za zub», kao revanšizam, nikad nije donijela mir i sreću ljudima.

Stara poslovica «tko se mača laća, od mača će i poginuti», govori o kontinuitetu stradanja. Kraj je agresivnosti u ljubavi. Životna su iskušenja ogledalo naše duše, a služe da pokažu čime mi kao biće raspolažemo. Iluzije traju od jednog do drugog iskušenja, a obično u iskušenjima griješimo. Mržnja nikad ne smije biti pokretač života. I u trenucima kad se branimo, mržnja ne može biti motiv za obranu. Obrana mora proistjecati iz ljubavi prema životu. Prošlost ne možemo izbrisati, ali možemo izmijeniti svoj odnos prema njoj. Mijenjamo je pokajanjem i praštanjem. Budućnost gradimo sadašnjošću i prošlošću. Iluzije su talog naše duše. Naše osjećajno tijelo može se očistiti pokajanjem i praštanjem, a tko tome ne teži, sije i dalje sjeme agresivnosti. Ako se neprijatelj ne kaje i dalje nas napada, mi imamo pravo da se branimo, ali ne branimo se mržnjom. Kada majka tuče svoje dijete, ne radi to zato što ga mrzi, već zato što ga voli i što ne želi da dijete ubuduće griješi. Ljubav prema životu najveća je moralna vrijednost. Previše zagledani u sebe, ne vidimo svoje okruženje, a opsjednuti okruženjem, ne vidimo vlastitu unutrašnjost. Svaka isključivost vodi u razaranje i patnju.

 

 

Petar Radaković, dr.med.