Primjer za tu trvdnju možemo pronaći u načinu kako se bavimo s našom prošlošću, ili s budućnošću. Ispravan način bavljenja s prošlošću bi bio učenje na greškama. Pogrešan način je kada žalimo da nismo mi ili drugi drugačije postupili, da se nije odvijala onako kako mi mislimo da je trebalo, a to sve znači mijenjanje prošlosti, ali mi nismo toga svjesni kada tako činimo. Jer svatko zna da se prošlost ne može mijenjati, ali se u svojim emocijama drugačije ponaša.
Ispravan način bavljenja s budućnošću je planiranje, bilo o čemu da se radi. Međutim, strahovanje da se naši planovi neće ispuniti je pogrešan način bavljenja s budućnošću. Pretjerano planiranje, predviđanje onoga što se ne može predvidjeti je također pogrešan način. To je kontrola života zbog straha, umjesto da učinimo ono što smo danas mogli, a za sutra ili buduće vrijeme činimo kada dođe.Tako da smo ili na krivi način u prošlosti, ili budućnosti. Koliko smo onda vremena u "sada"?

Razlog tome je zbog izbjegavanja bolnih osjećaja, dakle zbog straha od bola. Kada bismo uvijek preispitali zbog čega se nalazimo u negativnom raspoloženju, mi bismo naučili lekciju. To znači prvo, u potpunosti osjetiti sve bolne osjećaje, i drugo, trebamo zamoliti Boga da nam pokaže onaj dio u nama koji stvara takvo raspoloženje, da bismo spoznali neistiniti stav u nama koji je doveo do toga da se loše osjećamo. Kada jednostavno čekamo da to prođe, pa još uzmemo kakvu tabletu ili krivimo vanjske okolnosti, periodi depresije, tjeskobe, nesigurnosti i nesklada postat će češći i bit će nam sve teže pronaći pravi unutarnji razlog. U takvom slučaju mi ne koristimo vrijeme za rast, ne živimo u "sada".

Dakle, sve bolne emocije su rezultat neiskorištenog vremena za rast, jer ne pokušavamo otkriti uzrok u nama takvih negativnih emocija. Svi osjećaji koji su konstruktivni i pozitivni su u skladu s vremenom, zato što tada mi koristimo vrijeme kako je predviđeno da se koristi.
Drugi razlog zbog kojeg pogrešno koristimo vrijeme je težnja za sutra. Uvijek bježimo iz "sada" jer mislimo da će sutra biti bolje. To je nada koja proizlazi iz "ranjenog djeteta", a ne nada naše Istinske ličnosti bez koje se ne bi se moglo živjeti, i ona nije razlog da ne živimo u "sada". Ne volimo svoju sadašnjost i nadamo se nečem boljem u budućnosti, pa želimo da danas postane prošlost. Nejasne, nezrele nade u budućnost i sadašnje neugodno i neispunjeno stanje, su najčešći razlozi za bježanje od sadašnjeg stanja u budućnost, i razlog za ne življenje u "sada". Osim toga, takva težnja opet stvara sukob u nama, jer se s jedne strane bojimo budućnosti, a s druge strane, mi težimo prema njoj.

Kada bismo u potpunosti istražili u sebi razloge naše neispunjenosti i poteškoća, tj. postali svjesni tih osjećaja, bili bismo potpuno sposobni živjeti u sadašnjosti, pa tako živjeti i trenutke radosti koji dođu kada riješimo problem. Kao i uvijek, svjesnost je prvi korak. Tako moramo postati svjesni te unutarnje težnje da bježimo od sadašnjosti. Tad ćemo pronaći razloge zašto bježimo od sadašnjosti. S druge strane, bojimo se budućnosti kojoj težimo, a istovremeno se bojimo starosti i pokušavamo zadržati sadašnjost. Sve su to emocionalni procesi koji vuku u suprotnim pravcima i to stvara neizdrživu napetost i bol. Jedan dio nas želi naprijed, a drugi natrag.

Da bismo vrijeme koristili na pravi način trebamo koristiti svaki trenutak i događaj za rast, spoznavanje samih sebe. Ako ne budemo bježali od budućnosti, nećemo se je više trebati bojati. Jedini način da to postignemo je da rješavamo ono što je u trenutku pred nama na najbolji način što znamo. I pustimo da se sutrašnji dan pobrine sam za sebe na taj način da sutra rješavamo ono što taj dan donese. Bojimo se nečega u budućnosti jer razmišljamo na današnji način, nesvjesni da ako se to nešto čega se bojimo i dogodi da ćemo drugačije razmišljati. A može biti da se uopće ne dogodi, pa smo se uzalud bojali. Drugim riječima, napravimo danas najbolje što znamo, i recimo sebi "Budi volja Tvoja", ili biti će ono što smo odabrali.

Tako ćemo koristiti konstruktivno sadašnjost, pa više nećemo trebati bježati od nje. To znači postojati. Dnevni pregled o kojem smo govorili je najbolji način da potpuno proživimo svaki dan i sat u njemu. Tada ćemo moći prepoznati proturječnu motivaciju, ili suprotne namjere u našim emocijama. To prepoznavaje negativnih stavova u nama djeluje oslobađajuće i mi se osjećamo živima. Naravno da sama spoznaja može donijeti nešto vrlo neugodno i razočaravajuće o nama samima, povremeno čak i bolno, ali će nam ta spoznaja donijeti mir i opuštenost, sreću. Ako nismo došli do takvog iskustva, onda još nismo sve spoznali što smo trebali iz određenog događaja.

Ako budemo koristili život kao terapiju, dakle, prošli na adekvatan način kroz sve što život donosi, živjet ćemo u sadašnjosti bez bijegova u prošlost ili budućnost. Budući da nam ništa ne dolazi što nema smisla, život je najpreciznija terapija. Svakome dolazi u skladu s njegovim mogućnostima. Ako netko ima veći potencijal za rast, ali ga ne koristi, bit će nemirniji i zabrinutiji od onoga koji čini manje, ali je njegov potencijal za rast usklađen s njegovim rastom. Oni koji su više dobili, od njih će se i više tražiti. Zato rješavajte upravo ono što je sada ovdje, jer bijegom u prošlost, ili u budućnost, gubite snagu da riješite ono što sad možete riješiti. I tako postupno, malo po malo, kroz otkrića o vašim sakrivenim stavovima i osjećajima, živjet ćete u skladu s vremenom, živeći do kraja u svakom "sada".

Ili kao što kaže A.P.Gouthey: "Svaki trenutak koji ti Bog daruje neizmjerno je bogatstvo. Nemoj ga omalovažavati. Ne juri u potrazi za ne znam kakvim sutra. "Živi najbolje što možeš, misli najbolje što umiješ i učini najbolje što znaš danas. Jer danas će ubrzo postati sutra, a sutra vječnost.."