Rekli smo da dijete čezne za isključivom ljubavi. To znači da dijete želi ljubav 24 sata na dan, da se ne mora truditi i prolaziti kroz teškoće. Djetetu se pokazuje da je takva želja za isključivom i neograničenom ljubavlju pogrešna, pa dijete osjeća krivnju zbog takve svoje želje. Istina je da je isključiva i neograničena ljubav nestvarna, a želja za njom nezrela. Međutim, dijete tada zaključuje da je želja za ljubavlju sama po sebi pogrešna. Ispravan zaključak bi bio da shvatimo da je želja za takvom vrstom isključive ljubavi pogrešna, ali da imamo pravo čeznuti za time da budemo voljeni. To se može dogoditi pod uvjetom da mi sami naučimo voljeti na ispravan i zreli način.

Budući da smo u djetinjstvu pogrešno zaključili da je čežnja da budemo voljeni nešto čega bismo se trebali sramiti, mi guramo tu čežnju u podsvijest. A budući da ta čežnja nije više svjesna, ona stvara mnoge nesretne posljedice.
Mi, naravno, možemo misliti da kod nas ta želja nije nesvjesna, jer smo je potpuno svjesni. Mi možemo biti svjesni te čežnje do neke mjere, dok su je drugi potpuno nesvjesni. Ali, čak ako smo je i svjesni do neke mjere, mi smo samo djelomično svjesni naše unutarnja tuge, neispunjene čežnje i unutarnje borbe koju pokazujemo da bismo: a) prekrili tu tugu i b) borili se za nadomjestak ljubavi, odnosno za kompenzaciju ili drogu - psihološku ili fizičku. Jer svaka kompenzacija ukazuje na tu nesvjesnu čežnju za tim da budemo voljeni.

Kada bismo osjetili neispunjenu potrebu, tada bismo je i konstruktivno mogli riješiti i tako rasti. Zbog toga i prevodimo naše osjećaje u svjesne misli da bismo ih osvijestili i tako došli do naših stvarnih neispunjenih potreba. Inače stvaramo lažne potrebe, kao što su to kompenzacije svih vrsta - trebamo ih sve više, a sve smo prazniji. Ta nas borba iscrpljuje i uzrokuje reakcije koje sprječavaju baš onaj cilj koji želimo postići (prisiljavanje drugih da nas vole da ne bismo osjetili koliko smo neispunjeni, i zbog toga očajni). Tada ne shvaćamo da to stvara probleme, kao što niti ne shvaćamo prirodu tih naših problema.

Usprkos našem sramu zbog čežnje za ljubavlju, i kao posljedicu tog srama da mi potiskujemo tu čežnju, mi ne možemo potpuno zanijekati tu našu potrebu za ljubavlju. Potreba je prisutna, ali zbog njenog negirana mi je iskrivljujemo. Taj iskrivljen način je odgovoran da tu potrebu ne možemo zadovoljiti.

Mi duboko u sebi vjerujemo: "Pogrešno je tražiti da budem voljen. Nemam prava biti voljen, jer ja toga nisam vrijedan. To je razlog zbog kojeg niti ne dobivam ljubav." Ali mi se nastavljamo boriti na svoj pogrešan način da bismo zadovoljili svoju potrebu da budemo voljeni, ali postižemo samo to da nas još manje vole. Jedino ako se odreknemo tog pogrešnog traženja ljubavi, shvatit ćemo da naše Istinsko ja može biti voljeno i da će biti voljeno. I tako prekidamo začarani krug - da prisiljavamo druge da nas vole, pa to oni nisu spremni, a onda ih mi još više prisiljavamo..... i tako u unedogled.

Koji je to pogrešan način? Zamjena ili kompenzacija želje da budemo voljeni je želja da dobijemo odobrenje, da budemo bolji od drugih, da zadivljujemo druge ljude i da budemo važni. To nam se čini nekako manje sramnim. Stalno idemo kroz život dokazujući se, kako bismo dobili poštovanje, divljenje i odobravanje. Ta zamjena može poprimiti različite drugačije oblike. Ljudi se moraju slagati s nama, slijediti naše korake, ili mi moramo dokazati drugima da se s njima slažemo, ili mišljenju određenih ljudi, ili s onime što mislimo da oni misle - što uvijek nije isto. Sve to, i mnoge druge stvari su tek puki nadomjesci za našu čežnju da budemo voljeni.

Česta sklonost prilagođivanja, da budemo "poslušno dijete" je dio tog sukoba. Mnogi ljudi mogu imati pomalo od svega toga, neke sklonosti će se očitovati u određenim situacijama, dok će druge sklonosti dolaziti na vidjelo u drugim situacijama i ljudima. Postoji puno kompenzacija za našu čežnju za ljubavlju koje ne možemo sve pobrojati.

Situacija u nama izgleda ovako: mi nismo svjesni originalne želje. Na početku nismo svjesni ni zamjenske želje - borbe za dokazivanjem. Kako budemo radili na sebi, postajat ćemo sve svjesniji te stalne sklonosti da se borimo da bismo dobili priznanje i odobrenje. Ali još uvijek nismo svjesni što ta borba sve znači. Prinuda da nešto dokažemo postoji u svima, samo se stupnjevi razlikuju. Tako dugo dok ne shvatimo prirodu te prisile, mi nećemo biti u stanju da je riješimo, pa stoga se nećemo niti moći odreći te prisilne borbe.

Ovo znanje nam je potrebno da bismo u sebi potražili tu tugu jer smo neispunjeni, pa ćemo je moći i osjetiti. Tada ćemo shvatiti da nas borba za odobravanjem, ili da nešto dokažemo, čini egocentričnima, taštima, arogantnima, nadmoćnima, ili nezdravo pokornima, a što nas na kraju mora učiniti ogorčenima. To doprinosi da nas ljudi ne vole tamo gdje bi nas mogli voljeti da nemamo te zamjenske potrebe. Ako dozvolimo sebi da osjetimo originalnu čežnju da budemo voljeni i ako se ne budemo bojali navodnog "poniženja" i "slabosti", koju ta čežnja podrazumijeva, kao i da se ne bojimo osjetiti tugu zbog neispunjenja te čežnje koja će imati iscjeljujući učinak na nas, mi ćemo doprinijeti našem osjećaju ispunjenosti. Shvatiti ćemo da smo vrijedni ljubavi, ali ine vanjski zamjenski sloj ličnosti koji smo stvorili.

Nećemo se više zadovoljiti sa štetnim samosažaljenjem da ne možemo biti voljeni, nego ćemo dovoljno odrasti da odbacimo pomalo te zamjenske i štetne potrebe koje nas sprječavaju da dobijemo ono što trebamo i možemo dobiti, ali samo ako se potrudimo da budemo ono što jesmo, bez da se lažno predstavljamo.

Štoviše, shvatit ćemo da je naša borba potpuno beskorisna. Sve što nije istinsko nikada ne može donijeti uspjeh. A zamjenske potrebe koje formiraju naše ponašanje nikada nisu istinske. Čak i ako povremeno uspijemo dobiti ono za što se borimo - divljenje, odobravanje, što god to bilo -to nas neće ispuniti, nego će nas ostaviti nezadovoljnima. Moramo biti razočarani, jer nikada ne možemo dobiti do one mjere do koje bismo to željeli, zato što to ne može biti stalno i od onoliko puno ljudi koliko bismo to željeli. Ali, iznad svega, zbog toga što to nije ono što uistinu želimo, a to je ljubav. Taj sukob je najdublji uzrok našoj frustriranosti i nesreći.

Mi se borimo kao da nam je život u pitanju - a iznutra i jest. Moramo prepoznati taj sukob prije nego što ćemo moći pronaći originalnu želju da budemo voljeni, kao i tugu što nismo voljeni koliko bismo mogli biti. Prisjetimo se kako neprimjereno jako reagiramo kada se dogodi da se netko ne slaže s nama. Ali ako smo duboko uvjereni da nas netko voli svim svojim srcem i dobrotom, pokazujući nam to kao toplinu i nježnost, neslaganje nije važno. Svatko od nas može se prisjetiti takvih situacija.

Nakon što osjetimo te emocije u sebi, shvatiti ćemo da se borimo za nešto što ne želimo i što nikada nećemo moći dobiti u mjeri koliko to želimo. Također ćemo shvatiti da ta borba izvlači iz nas ono najgore u nama. Trebamo vidjeti što je to izašlo na vidjelo. Ta spoznaja će biti manje bolna, a više će nas osloboditi, jer ćemo vidjeti zašto nismo dobili ljubav. Shvatiti ćemo da to nije bilo zbog toga što smo takvi kakvi jesmo i da si ne možemo pomoći. To će nam dati snagu i hrabrost. Vidjet ćemo da se naši neuspjesi u borbi za potpunim odobravanjem nisu dogodili zbog toga što nismo dovoljno vrijedni ljubavi, nego zato što to mi duboko u sebi pogrešno vjerujemo. I to je ono s čime se bojimo suočiti, pa ne želimo dublje spoznati sami sebe. Izgleda nam krajnje posramljujuće: 1) da uopće želimo ljubav, 2) da je ne možemo dobiti kako vjerujemo. Lakše nam je da sebe odbacimo zbog svojih nedostataka, nego da se suočimo s nesvjesnim uvjerenjem da želimo ljubav, ali da nismo voljeni na način i u mjeri u kojoj to želimo.

Duboko u sebi mi znamo razlikovati između zdrave i zrele ljubavi i one nezdrave, nezrele i slabe "ljubavi". Ali mi nismo svjesni da mi onemogućavamo zrelu ljubav za kojom čeznemo sa zamjenama ili kompenzacijama.
Taj sram je toliko velik i on je često taj bezdan kojeg se plašimo. Taj sram je odgovoran za tolike naše mane. Samo ako zakoračimo u taj ponor mi se možemo osloboditi nakon što prevladamo taj naš početni strah i sram. Želja da budemo voljeni, je sama po sebi kreativna, ako je oslobodimo djetinje isključivosti i jednostranosti.

Prvi je korak da postanemo svjesni da ova želja postoji i do koje mjere ona postoji. Moramo postati svjesni do kojeg stupnja se osjećamo nevoljeno. Moramo postati svjesni kako to pokušavamo kompenzirati tako da osjetimo one osjećaje koji se bore da dobijemo odobravanje. Moramo biti svjesni prisile da se dokazujemo (vidi me mama, tata) u bilo kojem slučaju. Svakodnevne reakcije, mnoge profinjene načine na koje se naši osjećaji izražavaju, moramo u potpunosti doživjeti. U našem dnevnom pregledu i promatranju samih sebe moramo se usmjeriti na to "dokazivanje" kako smo dobri, pametni, ili kako se profinjeno prilagođavamo drugima zbog dobiti ili straha. Sve to moramo istražiti i doživjeti u svojim osjećajima, jer intelektualno znanje o tome neće biti dovoljno da nešto promijenimo. Tada ćemo shvatiti da iza cijele te fasade stoji naša želja da budemo voljeni.

Za vrijeme tog procesa naučiti ćemo kako da odustanemo od toga da se borimo da bi se dokazali. Napućit ćemo emocionalno kako da se odreknemo te unutarnje iscrpljujuće borbe. U mjeri u kojoj otpustimo i odreknemo se te borbe, iskusit ćemo novu snagu. Odbacit ćemo ogroman teret koji smo do sada nosili. Kako će naša borba za dokazivanjem oslabiti, mi pripremamo put za pravu ljubav. Shvatiti ćemo da je jedina prava ljubav ona koja nam je slobodno dana. Prvo ćemo dozvoliti drugim ljudima da nas ne trebaju voljeti, ako oni tako odaberu. To nas može rastužiti, ali nas nikada neće učiniti napetima. Ta tuga će biti oslobođena samosažaljenja, jer je istinski osjećaj koji nas iscjeljuje, pa nas ne čini nezadovoljnima. Iznutra, mi stalno želimo prisiliti druge da nas vole. A ljubav se ne može iznuditi. Ali ranjeno dijete u nama to ne vidi.

Kada prepoznamo te emocije one govore: "Ti me moraš voljeti." Slabija osoba s nezdravim motivima se može privremeno pokoriti, ali to nije ono za čim težimo. A to ne možemo imati dok druge prisiljavamo da nas vole. Zato jer snažnu i zrelu osobu ne možemo pokoriti, jer ona djeluje samo u slobodi. Mi ne možemo poštivati osobu koju smo pokorili. Možemo poštivati osobu samo koja nas slobodno voli. Tako da mi prvo moramo osloboditi druge dopuštajući im, prije svega, da nas ne vole, ako oni tako izaberu. To ne znači da zbog toga trebamo biti sretni, ali ako se suočimo s tugom, ona će nas iscijeliti. Nagrada će biti ogromna, ako nam tada netko slobodno ponudi svoju ljubav.

Kada govorimo o tome da prisiljavamo druge da nas vole, to se ne odnosi na to da to svjesno radimo. To se događa u našim osjećajima i ako ih prevedemo u jasne misli, vidjet ćemo da se to upravo događa. Tako ćemo naučiti velikodušan unutarnji čin davanja slobode drugima, ne samo da smiju biti u krivu, ili da se ne slažu s nama, ili da imaju svoje slabosti koje ne moramo odobravati, već i također da nas ne vole. I tako ćemo dobiti dar slobodne ljubavi koju i zaslužujemo.