Znamo li zbog čega, odnosno na koga se srdimo?

 

I sad dolazimo do naše teme: Mogu li se rasrditi na jabuku? Mogu li vrednovati tu percepciju jabuke? Može li pogled na jabuku izazivati u meni ljutnju? Dok o tome mirno raspravljamo, izgleda pomalo smiješno. Kao da smo dali loš primjer.

 

Kako me može jabuka srditi? A može. Sjetite se koliko ste se puta srdili zbog nekog jela koje vam je ponuđeno a koje ne volite. Koliko ste puta rekli: Ide mi na živce, tj. srdi me, ovaj poriluk za ručak! Ili: Srdim se na ove vezice koje su se spetljale u čvor pa ih ne mogu odriješiti. Razmislimo dobro: Može li se normalan, zdrav čovjek srditi  se sam izgubio?

 

Najprije što moramo znati da bismo razumjeli svoju srdžbu jest na koga se ljutimo.

 

Možemo li se srditi na nešto? Mogu li nežive stvari privući na sebe našu ljutnju? Zar nije to na početku srdžbe neka zabuna koja, kad je bolje pogledamo, čini stvar smiješnom? Krenuo ključ u avanturu, sakrio nam se i sad negdje čuči i smije nam se.

 

Kad bi to i bilo tako, možda bismo se mogli na nj srditi, a možda bismo se tek onda tome smijali kao igri skrivača. Razlog srdžbe je zapravo gubitak kontrole. Ali i posljedica srdžbe je gubitak kontrole.

 

Srdžba je korisna samo ako je razumije naš sugovornik. A pogotovo ako je mi sami razumijemo. Srdžba može biti jedan naš intimni trenutak. Ali da bismo ga pravilno i zdravo vrednovali, morali bismo čak i tada, kad ne reagiramo prema vani, znati na koga se ljutimo.

 

Tko je to skuhao poriluk za ručak? Zašto je skuhao? Što smo mi učinili da taj netko ne skuha taj poriluk na taj način? Srdžba je često kratki spoj između naše potrebe i trenutačnog osjećaja da ta potreba nije zadovoljena. Srdžba nas preplavi obično brzo i ne uspijemo dobro razumjeti situaciju. Tko stoji iza toga što nas ljuti?

 

Uvijek možemo razmišljajući doći do svog udjela krivice za neugodni dogañaj. Možda smo  dovoljno novca da se kupi nešto drugo za ručak. Ili nismo svoju tetu pitali dobri stari recept za pripremanje poriluka. Kad prepoznamo sebe kao sudionika ili su odgovornu osobu za događaj koji nas ljuti, onda je vrijeme da nešto učinimo.

 

Srdžba i jest često praćena ogromnom količinom energije koja je tu da se uloži i investira u uklanjanje uzroka srdžbe, tj. u pomicanje prepreke. No često se ta energija stvorena srdžbom potroši na nekorisno vikanje, lupanje, razbijanje posuđa itd. Rasipamo energiju. Biramo loše ponašanje. Najgore je potiskivati nerazumljenu srdžbu.

 

Malo manje je loše potrošiti energiju koja provali kad se rasrdimo u neke besmislene i štetne aktivnosti. Umjesto toga možemo tu energiju potrošiti u neke korisne i svrsishodne aktivnosti: sportske, rekreativne, radne. Pogotovo je oslobađajuće potrošiti tu energiju u kreativni, slobodni rad u kojemu smo mi i šef i izvršitelj i glavni korisnik.

 

Naravno ima ljudi koji se često ljute. Oni su se navikli tako kontrolirati svoje bližnje koji šapću: Moramo paziti. On(a) će se naljutiti.

 

Ima također ljudi koji se rijetko ljute. Oni se ne stignu srditi jer su prignuti nad svojim poslom i usmjereni da paze da se netko drugi ne ljuti na njih. Oba ova stava

mogu biti ekstremna i podjednako štetna.

 

Korisna srdžba

 

Prava, dobra srdžba je samo ona u kojoj razumijemo na koga se ljutimo, koji je naš udio u tom ponašanju i što želimo postići tom srdžbom. Takva srdžba gotovo i da nije srdžba, ona je poput olovke, krede ili kompjutora - pedagoško pomagalo. Prisjetimo se: Svatko se može naljutiti - to je lako. Ali biti dovoljno ljutit na pravu osobu, u pravo vrijeme, s pravom svrhom i na pravi način - to nije lako. ”

 

To je izrekao još stari Aristotel, a potom mnogi nakon njega. Ali, kao i za mnoge druge stvari koje su zlatna pravila u ljudskom ponašanju, nije stvar u tome što ih ne znamo, nego što ih znamo površno. Čuli smo za izreku, ali je nismo ozbiljno shvatili, nismo je naučili niti ju primjenjujemo. Stvar je u tome da naučimo ono što smatramo korisnim. I to tako da budemo uporni u primjenjivanju i da se naviknemo na novo ponašanje.

 

Ako se ne možemo osloboditi neugodnog, ljutitog ponašanja, vježbajmo dvije vježbe za kontroliranje osjećaja. Spriječimo da naša ljutnja bude uzrok da se drugi na nas srde. Zapravo je to najčešći način kako druge rasrdimo - time što smo srditi mi sami. Sjetimo se induciranja emocija i prelijevanja emocija.

 

Zaključak

 

Podsjetimo se emocije se dijele na pozitivne i negativne. Negativne su sve osim ljubavi, radosti i veselja. Emocija srdžbe je negativna, neugodna emocija. Ne dopustimo da se naše negativne emocije nekontrolirano i nerazumno prelijevaju na našu okolinu. Nemojmo ih niti potiskivati! Pokušajmo ih razumjeti i iskoristiti njihovu energiju za uklanjanje prepreke ili ih preusmjeriti u neku drugu aktivnost.

Imamo pravo na svoje emocije pa čak i na one negativne.

 

Razmislimo sami za sebe i oslušnimo one druge oko nas do kojih nam je stalo zloupotrebljavamo li to svoje pravo ?