Nešto sigurno ima veze i s naslijeđem. Postoji sklonost suicidalnom ponašanju u pojedinim obiteljima. Ljudi koji su izvršili suicid imaju neke zajedničke gene. Pojedine skupine imaju lošu genetsku podlogu - ugro-finska skupina je po tome poznata. Mađari i Finci imaju jako puno rizičnih gena za koje sumnjamo da su odgovorni za suicidalno ponašanje. Vjerojatno je to slučaj i sa Skandinavcima i Litvancima, kao i Slovencima, dok je kod Mediteranaca i genetska sklonost manja. No što se točno događa i zašto će osobe koje naslijede skup takvih gena prije počiniti samoubojstvo nego drugi to još ne razumijemo. No treba istaknuti da je loša genetska podloga samo jedan od rizičnih faktora. Tu je i klimatski faktor koji sam spomenula, zatim učinak našeg životnog iskustva poput odrastanja u okruženju nasilja ili emocionalnog zlostavljanja. Na suicid utječu biološki, društveni i psihološki čimbenici.

Teža socio-ekonomska situacija u zemljama bivšeg SSSR-a utječe na tako visoku stopu?
Globalno, ona jest jedna od rizičnih čimbenika no imamo i neke siromašnije zemlje u kojima stopa nije tako visoka. To znači da nikad nije presudan jedan faktor nego skup rizičnih čimbenika. Uzrok suicidalnog ponašanja gotovo nikada nije samo jedan.

Uočava li se utjecaj trenutne ekonomske krize?

To još ne znamo. Ovo je pitanje koje je EU počela jako isticati. I mi smo kao zemlja kandidat dobili upitnik na tu temu. Da li već primjećujemo utjecaj ekonomske krize na duševno zdravlje i da li je između ostalog porasla i stopa samoubojstava? Zaključak skupine ljudi koja je pisala odgovor je bio da mi po indikatorima još ništa ne primjećujemo. Većina uključenih psihijatara komentirala je da je prerano vidjeti učinke jer se učinak na duševno zdravlje ne vidi odmah, dok je kriza. Vi ćete sad nešto pretrpjeti u životu, za vrijeme krize ćete se boriti protiv loših okolnosti, a emotivne i psihičke štete će se ispoljiti znatno kasnije. Obično uvijek kada kriza jenja. Kao u svim stresnim situacijama, čovjek dok god ima snage bori se, a kada je toga previše, kada je stres kroničan, a loša situacija dugotrajna tek tada se počinju uočavati posljedice po duševno zdravlje. Za sada je prerano govoriti o utjecaju ekonomske krize.

No zanimljivo je da u doba kada su velike krize kao što su rat ili poslijeratno vrijeme čak se i nešto snizi stopa samoubojstva. U krizama koje vitalno ugrožavaju pučanstvo, ako postoji opasnost da vas netko drugi ubije, čini se da one utječu na to da se ljudi manje odlučuju na samoubojstvo.

Hrvatska je prije 15-ak godina prošla jednu drugu veliku krizu. Životnu krizu za većinu ljudi koja je živjela u ratnim područjima pa je naše doživljavanje onoga što nas životno ugrožava malo drugačije nego kod Europljana koji dugo vremena nisu imali niti ekonomsku krizu niti ratnu situaciju niti bilo kakav sukob u svojoj zemlji. Tako da naši ljudi imaju iskustvo i gorih situacija pa ih sama ekonomska kriza ne pogađa tako jako.

Dakako mi imamo braniteljsku populaciju i civile koji su najviše trpili za vrijeme rata koji sad nakon rata osjećaju psihičke probleme, a oni značajan broj njih dovedu do samoubojstva. Kad se to rasporedi u okviru cijele Hrvatske i na 4,5 milijuna ljudi to ne dovodi do statistički značajnijeg porasta no kad bi se gledalo na primjerice stanovnike Vukovara dobili bi drugu sliku.

Koliko su presudni psihički poremećaji?

O suicidu praktički ne možemo govoriti ako ne govorimo o duševnim bolestima. Devedeset posto osoba koje počine suicid imaju neku duševnu bolest, duševni poremećaj. Primjerice shizofreni počinjavaju češće samoubojstvo ali daleko najveći broj, njih 60 posto, su depresivni bolesnici. Trend porasta depresije strahovito zabrinjava, stoga se bojimo da bi mogao dovesti i do porasta broja samoubojstava.

No među samoubojicama imate i 10 posto ljudi koji stvarno nisu psihički bolesni. Oni se odluče iz nekakvog velikog razočaranja svojim životom, s onim što im se događa. Npr. impulzivni mladi ljudi, mogu počiniti samoubojstvo zbog neke nesretne ljubavne veze i patnje koja ju prati. To ne mora biti nikakav psihološki poremećaj već nedostatak životnog iskustva, ali za osobu u tom trenutku to je velika patnja.

Broj samoubojstava kod nas trenutno ne raste no mi smo se uklopili u europski trend porasta depresije i zato želimo intenzivirati planove za prevenciju. Do sad smo imali programe edukacije prosvjetara no to nije dovoljno. Novi plan protiv suicida sadrži niz novih mjera uključujući i borbu protiv depresije i nastojanje da se educira veći broj specijalista koji se mogu baviti ovim problemom. Mi sad primjerice imamo tek 20-ak specijalista dječje i adolescentne psihijatrije što znači da bi dijete s nekom smetnjom moglo doći na pregled samo 1 godišnje. Nemamo ni dovoljno kliničkih psihologa ni psihologa po školama. Trebamo edukaciju stručnjaka i omogućavanje otvaranja novih radnih mjesta.

Samoubojice ne samo da žele prekinuti patnju već žele kazniti nekoga u svojoj okolini?
Neki od njih uopće ne razmišljaju da je to kraj da ih više nikad neće biti na ovom svijetu. Samo razmišljaju 'Prestat će moja patnja', a ona ne mora biti fizička. Roditelj vas primjerice može kontinuirano emocionalno uništavati vječnim nezadovoljstvom ili ravnodušnošću jer je hladna i zatvorena osoba do koje ništa ne dopire. Zamislite to dijete koje pokušava izazvati pažnju i pozitivnu reakciju i nikada u tome ne uspije. Vrlo je vjerojatno da će ovakvo dijete pokušati napraviti suicid jer bi se bar na to roditelji mogli obazreti. To je na neki način i prekid patnje i osveta roditeljima. Ovaj motiv osvete češći je kod djece, ali može se dogoditi i kod odraslih.

Kako se trebaju postaviti članovi obitelji i prijatelji onih koji pokazuju sklonost suicidu?
Prvo treba jako dobro slušati što vam netko govori. Na rečenice poput 'Neću ja vama još dugo biti problem' treba obratiti pažnju. Možemo posumnjati i po ponašanju, primjerice po nagloj promjeni ponašanja. Ako se jako živahno dijete promijeni zbog nekih loših situacija u životu. Neobično ali mnogi mladi u lošoj situaciji, kojoj čak nisu sami doprinijeli, pokušavaju sebe poboljšati u nadi da će tako popraviti stanje. Dijete misli ako se popravi u školi, možda će se roditelji prestati svađati. I svi su odrasli s tim sretni jer to tumače kao poboljšanje iako to dijete ne čini jer je počelo uživati u školi i nema pozitivni nego negativni poticaj. No odrasli nisu obratili pozornost da je riječ o neobičnoj promjeni koja je vrlo bitna kao znak da nešto možda ne štima. To može biti znak početka depresivnih smetnji koji povećava rizik od suicidalnog ponašanja. Ne znači da dijete mora imati depresiju niti da će se ubiti ali je znak nad kojim se treba zamisliti.

No što ako je riječ o posljednjoj fazi pred sam suicid?
Tad su znakovi često očitiji. Ako osoba govori o samoubojstvu to nikad ne treba shvatiti kao nešto bezazleno. Ne moramo odmah trčati po uputnicu i nekoga isporučiti doktoru. No ako se ponavlja svakako treba sugerirati da se potraži stručna pomoć. Osoba koja vam to kaže od vas zapravo želi da je saslušate zbog čega se želi ubiti. Nije presudno da se želi ubiti, nego zašto to želi. Treba slušati i ne davati paušalne savjete poput 'Nije to ništa i sve će biti dobro'.

Pa ako i manje govore onda pišu ili crtaju. Djeca crtaju slike pune crnih boja i križeva. Često pišu o morbidnim temama. Znaju poklanjati igračke, kolekcije filmova ili CD-a, kao da se na neki način opraštaju od svijeta. Naglo se odluče posjetiti udaljene rođake - i zapravo oprostiti i s njima. Odrasli se ponašaju slično. Često puta srede situaciju oko sebe, a da to nitko ne primjećuje. To su tihi znakovi samoubojstva.

Što reći onima koje muči osjećaj krivnje jer nisu uopće reagirali jer su tek naknadno shvatili da su vidjeli najavu suicida?

Ono što mogu reći onome tko se tako loše osjeća je da potraži neku pomoć jer mi nismo svemoćni, nitko od nas. Imate liječnika koji se trse i trude oko pacijenata i pacijent počini samoubojstvo. To je isto tako užasno teško, ali nismo svemoćni. Nekad se stvarno može dogoditi. Svi roditelji ili bračni partneri nisu maltretirali one koje su počinili samoubojstvo. Uvijek je važno znati da ima puno razloga zbog kojih se čovjek odlučio na samoubojstvo. Nekada se stvarno suicid ne može spriječiti. Postoje 2 mita: jedan je da se nijedno samoubojstvo ne može spriječiti, a drugi je da se svako može spriječiti. Ni jedno ni drugo nije istina. Postoje osobe sa samoubilačkim namjerama kojima intervencija pomogne i zbog njih se treba truditi, no nekima nećete uspjeti pomoći. Neka samoubojstva nemaju nikakvog vidljivog uzroka, ni po čemu se nije moglo posumnjati i naprosto su se desila. Treba se truditi, razgovarati i tražiti stručnu pomoć, ne tajiti ono što znamo no ako se ipak dogodi preživjeli ne mora misliti da je kriv. Svi znamo da nismo svemoćni pa tako ni u ovoj situaciji.

I ako čovjek osjeća neku krivnju, jer mi smo svi tome skloni da mislimo da sve možemo, treba otići i porazgovarati s nekim, potražiti pomoć. Često su ljudi tako opterećeni krivnjom da trpe i svi ostali u obitelji, bračni partner, druga djeca...

Muškarci češće izvrše samoubojstvo od žena?

Gotovo tri puta češće od žena. Ali žene će češće pokušati samoubojstvo.

Najugroženije skupine u populaciji u Hrvatskoj su?

Starije osobe ( stariji od 65 ), psihički bolesne osobe, osobe čiji članovi obitelji imaju psihički poremećaj posebno djeca jer to doživljavaju kao veliku traumu koju teško razumiju, branitelji i civilne žrtve rata, osobe koje žive u iznimno lošim socio-ekonomskim uvjetima ili su izložene nasilju.
Prije 60 godina iz populacije starijih osoba dolazio je najveći broj samoubojica. No iako je u ovom periodu broj starijih porastao danas je sve više mlađih samoubojica. Kako to objašnjavate?

U Hrvatskoj još nije izražen ovaj trend no uočen je porast duševnih bolesti kod mladih. Jedini trajni zaključak koji imamo je da stopa samoubojstava od 2. svjetskog rata raste. A to da se ubijaju češće mlađi nego stariji varira. Primjerice pet godina postoji takav trend ili neki drugi, a onda on bude u padu.

Među mladima od 15 do 19 godina stopa samoubojstava u Hrvatskoj kreće se oko 8 na 100 000 stanovnika. Mlađi od 15 vrlo se rijetko ubijaju no iako je iznimno rijetko zabilježena su samoubojstva i djece od 5 godina. Dakako to je tako iznimna rijetkost.
Mi konkretno u par posljednjih godina imamo porast samoubojstava kod starijih žena. Ali to je prekratak period da bismo mogli donijeti zaključak. Kao psihijatar objašnjavam to činjenicom da je sve više starijih žena koje su same, bez obitelji. Nekada su bake živjele u sklopu obitelji, a danas ih ima jako puno koje žive same, a kako to nisu očekivale dok su bile mlađe nađu se u situaciji koja za njih nije normalna. No iako je kod starijih žena uočen trend rasta još uvijek će češće suicid počiniti stariji muškarci.

Za rješavanje umorstava koja su svugdje u svijetu pa i kod nas zapravo rjeđa nego samoubojstva prvenstvenu brigu vodi policija, tko se brine za prevenciju suicida?

Nakon niza godina parcijalnih mjera prevencije naše Ministarstvo zdravstva pokrenulo je sustavan plan prevencije suicida. Vrlo su sustavno proučeni svjetski programi koji donose učinak. Jedan od primjera za slijediti je ono što radi Finska. Oni nisu odmah krenuli s akcijom nego su prvo analizirali regiju po regiju i uočavali specifične, različite uzroke suicida koji su negdje prisutniji. Nakon toga su napravili program za svaku regiju i pratili da li ove ciljane mjere djeluju.

Uočeno je i primjerice da su ljudi vjerni nekoj metodi suicida. I ako im se nakon neuspjelog pokušaja onemogući pristup sredstvu ( poput vatrenog oružja) koje su izabrali povećali ste šansu da neće ponoviti pokušaj. Lokalne zajednice zato imaju dužnost ograditi rizična mjesta koja su čest izbor samoubojica poput mostova ili nebodera.

Mentalno zdravlje nije samo stvar liječnika i medicinskog osoblja već i odgojno obrazovne struke i socijalnih radnika. Učitelji puno vremena provode s djetetom i mogu uočiti neke znakove, rizične čimbenike, puno ranije nego problem dođe do liječnika. Bitno je i omogućavanje zdravih stilova života putem urbanizma, sporta, tjelovježbe koja se smatra protektivnim faktorom za duševno zdravlje... U prevenciji suicida i policija ima svoju ulogu putem kontrole posjedovanja vatrenog oružja.

Stopa samoubojstva ima blagi trend porasta nakon drugog svjetskog rata, da li je to posljedica sve krhkije ljudske psihe ili dolasku nekih težih vremena?

Nemamo precizan odgovor na to. Jedno od objašnjenja je da se mijenja način života. Da je puno stresniji. Da smo okruženi s puno više informacija. Puno se toga mijenja nakon 2. svjetskog rata i u društvu kao takvom. Tu je mnoštvo stvari koje se od čovjeka očekuju u kratkom vremenskom razdoblju. Mijenja se obiteljska dinamika, nema zaštite, podrške i oslonca koju je nekad pružala višegeneracijska obitelj. Imate užasno velik broj samaca i velik broj obitelji sa samohranim roditeljem.

Zato mislimo da sve to ima utjecaj na depresiju koja evidentno nije samo genetska. Jer ono što vam se događa u životu odražava se i na biologiju vašeg mozga. Ako imate niz negativnih iskustava, kemija mozga se modelira tako da je u samoj životnoj komunikaciji spremna na loše. Recimo to ovako - u stanicama mozga imate otvorene puteve za loša očekivanja.

Tajana Tikulin

07.09.2009.

www.net.hr/zdravlje