Djetetu se ponekad nešto mora zabraniti. Ono, posebno u ranoj i predškolskoj dobi, nije sposobno prosuditi što je dopušteno, što nije, zato moraju postojati zabrane i ograničenja. To nije sporno. Sporan je način na koji se to čini jer postoji mnogo mogućnosti izricanja određene zabrane. 

 

Zabrana s puno roditeljske dobrote

 

Zabrana se može djeci izreći kroz prodiku, omalovažavanje, vrijeđanje, kritiku, ignoriranje, ucjenu, s obrazloženjem ili bez njega, povišenim tonom, vikanjem ili mirno, s puno blagosti i žaljenja što mu se to mora zabraniti. Ako dijete upita «zašto to ne smijem raditi?», umjesto argumentiranog obrazloženja, ljutit roditelj neprikosnoveno i prijeteći odgovara: «Zato što tako kažem ja!» I tu prestaje svaka rasprava.

 

Uplašeno i nezadovoljno dijete, iz straha od batina i još drastičnije kazne, slijepo i bez pogovora, razumijevanja i shvaćanja izvršava sve što mu naredi. Roditelj to koristi i manipulira njegovim strahom. Dijete ga sluša i sve više mrzi. T. Filler kaže: «Onaj tko te se boji kad si prisutan, mrzi te kad si odsutan!» Koristeći ovisnost djeteta i svoju fizičku nadmoć, roditelj ušutka dijete i učini ga poslušnim, ali nije korigirao njegovo ponašanje, niti u njemu razvija svjesnu disciplinu i ljubav prema radu. Morley kaže: «Ako ste ušutkali nekoga, niste ga i preobratili!» Dijete nije stroj koji samo izvršava naredbe, nego je živo biće koje mora shvatiti zašto je nešto dobro i poželjno, a nešto zabranjeno i nepoželjno. Mora zavoljeti rad, u njemu biti kreativan i naći osobno zadovoljstvo, osjećati radost i sreću dobro obavljenim poslom.

 

Od izuzetnog je značenja za odgoj i pravilno formiranje mlade ličnosti da dijete zna zašto je nešto zabranjeno i koje štetne posljedice proizlaze iz kršenja te zabrane. To je mnogo važnije nego da bespogovorno sluša, slijepo i bez razumijevanja prihvaća zabrane. Takav postupak roditelja ne samo da šteti odgoju djece, nego narušava njihovo međusobno povjerenje i prijateljske odnose.

 

Kako onda možemo nešto djetetu zabraniti, postići da nas posluša, shvati i razumije zašto je to za njega dobro i važno da ne čini? Kako izbjeći navedene negativne posljedice i zadržati odnos povjerenja i međusobnog razumijevanja? Vrlo jednostavno! Ponajprije, valja prosuditi je li zabrana potrebna ili nije, imati jasno definiran cilj i znati zašto to činimo. Nakon toga ćemo mu mirno, iskreno, s puno pedagoške razboritosti priopćiti zabranu, uz argumentirano obrazloženje, koje mora biti konstruktivno, kratko, jasno i primjereno dobi djeteta. Poželjno je čuti što ono misli o zabrani. Je li ju shvatilo kao nužnu i korisnu potrebu ili kao kaznu? Prihvaća li je i kojom drugom aktivnošću se ona može kompenzirati? Ako ima pitanja, na njih treba odgovoriti konkretno i otvoreno. Pri tome se valja čuvati da ne padnemo u zamku zvanu prodika.

 

Kažnjavati smije onaj tko voli

 

«Kažnjavanje je vrlo teška stvar. Ono je za odgajatelja ogroman teret i zahtijeva opreznost; zato preporučujemo roditeljima da, po mogućnosti, izbjegavaju primjenu kazne, već da, prije svega, uspostave pravilan režim. Za to će, razumije se, biti potrebno mnogo vremena, ali treba biti strpljiv i spokojno čekati rezultate» - savjetuje A. S. Makarenko.

 

Kazna je odgojna i korektivna mjera koja se često primjenjuje u obitelji i školi. «Suština kazne je u tome da čovjek doživi da je osuđen od kolektiva znajući da je postupio nepravilno. U kazni nema nasilja, već postoji doživljavanje greške, odvojenost od kolektiva, makar u mislima» - tvrdi A. S. Makarenko. Cilj je kažnjavanja mijenjanje ponašanja djece, poštivanje reda, rada i svjesne discipline, a ne slijepa poslušnost. Kazna mora biti primjerena dobi djeteta i prekršaju te vrlo učinkovita i postići svoj cilj, a da ne ostavi negativne i štetne posljedice na mladu osobu.

 

Kako to postići? Mudro, dobronamjerno, humano, u pravom trenutku i na pravom mjestu, uz konkretno obrazloženje, čvrste dokaze i puno ljubavi! «Samo ja ga smijem kazniti, zato što kažnjavati smije samo onaj koji voli» - naglašava Tagore. S kaznom se ne smije odugovlačiti, ne izricati je pred drugom djecom. Važno je da kazna ne uključuje vrijeđanje, omalovažavanje, poniženje, tjelesno kažnjavanje ili bilo koji drugi oblik nasilja i povrede dječje ličnosti i njegova dostojanstva. Ako je dijete uznemireno, ljuto, bijesno i nesposobno za miran i razborit razgovor, treba ga poslati u njegovu sobu, da se malo smiri i razmisli o svom ponašanju.

 

To vrijeme dobro će doći i roditelju da razmisli što je uzrok takvom ponašanju djeteta i pronađe najdjelotvorniji način i metode kojima će moći uspješno korigirati i mijenjati to neprihvatljivo ponašanje. Boravak u sobi obično traje onoliko minuta koliko dijete ima godina. Naime, djeca to shvaćaju kaznom i opiru se odlasku u sobu. Tu roditelj mora biti dosljedan: strogo ga upozoriti da želi da ono ode u svoju sobu. Unatoč njegovu komentaru, roditelj mora sačuvati živce, mirno, ali ipak odlučno insistirati na odlasku u sobu, čuvajući se da ga dijete ne isprovocira i uvuče u sukob.

 

Prije izricanja kazne, s djetetom treba mirno, otvoreno i konkretno razgovarati, dopustiti mu da ono iznese svoje viđenje kršenja discipline, nerada, odnosno prekršaja kućnih pravila i reda, zatim mu objasniti zašto to njegovo ponašanje zaslužuje kaznu, uvjeriti ga da to nije odmazda, nego mjera upozorenja da se tako više ne ponaša. Napomenuti mu treba da se oglušilo o sve ranije opomene da to ne čini te da je bilo dosta upozorenja i od sada će, ako kazna ne bude polučila zadovoljavajuće rezultate, kazne biti sve strože. Pri tomu se ne smije zaboraviti reći mu da je kazna usmjerena na njegove postupke, a ne na njega kao osobu te da to neće utjecati na njihove odnose, jer ga i dalje voli istim žarom kao i prije. Razgovor mora biti otvoren, prijateljski, ugodan, a kaznu može predložiti dijete, s tim da se odmah dogovori i redoslijed oštrijih kazni koje će uslijediti ako ne dođe do promjene ponašanja, tako da ono zna što ga čeka ako nastavi s takvim ponašanjem.

 

Najvažnije je da dijete shvati svoju pogrešku i kršenje discipline i da kaznu prihvati kao primjerenu prekršaju te da zna da više nema tolerancije i da za isto neprihvatljivo ponašanje slijedi veća kazna. Bez obzira na neuspjeh primijenjenih pedagoških mjera, tjelesno kažnjavanje ne smije se primjenjivati. «Batine i sve vrste ropskih i tjelesnih kazni nisu ona stega koju treba unijeti u odgoj onih koje hoćemo učiniti mudrim, dobrim i slobodnim ljudima, pa ih zato treba vrlo rijetko rabiti, i to u krajnjem slučaju» - preporuča Džon Lok.

 

Primjena sile i drugih oblika nasilja, ćuškanje i batinanje pedagoški su nedopuštene metode jer svako nasilje rađa novo nasilje. Ako ga dijete odmah ne iskaže, ono će se u njemu akumulirati, a svoj gnjev i bijes iskalit će na drugoj, fizički slabijoj djeci. Osim toga, tjelesno je kažnjavanje duboko ponižavajuće i vrlo negativno se odražava na formiranje mlade osobe.

 

«Nikakve lijepe riječi ne mogu skinuti primljene batine» - kaže Antun Radić. Iako će zadobivene modrice brzo proći, ožiljci na dječjoj duši ostaju trajno. Nisam vidio da je tjelesna kazna imala ma kakvo drugo djelovanje osim da ljude načini plašljivim ili podmuklim» - kaže Montenj. Ako se roditelj osjeća nemoćan, savjetujemo mu da ode u savjetovalište ili u školu i zatraži stručnu pomoć psihologa, pedagoga ili defektologa. Oni će mu sigurno dobrim savjetom pomoći u rješavanju nastale krize i problema ili će, ako je poremećaj delikatniji i složenije naravi, uključiti dijete u tretman u školi.