• artdepartment

 Piše: T. ŠćavinaVećina ljudi pristojnost smatra vrlinom koju uopće ne treba dovoditi u pitanje. Međutim, činjenica je da pretjerana pristojnost ljudima stvara velike probleme. Taj "višak pristojnosti" je poput nametnika koji nas tjera da se ponašamo onako "kako bismo trebali", umjesto onako kako želimo. Navlači nam na lice tupavi osmjeh i u situacijama u kojima bismo najradije režali i psovali. Daje nam osjećaj da smo bolji od drugih, a zapravo smo samo – neiskreni.

Ljudi s viškom pristojnosti imaju običaj:
•raditi usluge onima koji ih samo gnjave i nikada ne pitaju 'kako si'
•ne govoriti ono što misle, već samo ono što je prikladno za čuti
•ostajati u vezama s upornim i napornim osobama jer im ne znaju reći 'ne želim te više ni čuti ni vidjeti'
•zgražati se jer su drugi 'tako bezobrazni'
•biti poslušni sumnjivim autoritetima, jer su prepristojni da bi se pobunili
•ne vjerovati ljudima koji čine nešto lijepo za njih, jer misle da to rade 'samo iz pristojnosti'
Ovo je tek nekolicina primjera. U realnosti - listi nikad kraja.

Obično se ljudi s viškom pristojnosti, kada se netko prema njima ponaša nepravedno ili grubo, ne uspijevaju snaći. Šokirani ili zbunjeni, jednostavno se povuku i onda se kasnije muče sami sa sobom. Ljutnje koje na licu mjesta "nije bilo" javlja se sa zakašnjenjem, upakirana u misli koje im satima (ili danima) ne daju mira. Maštaju o tome kako (dotičnom ili dotičnoj) odrubljuju glavu tupom turpijicom za nokte, a potom se čude kako im se tako nešto može motati po glavi, jer oni jednostavno "nisu takvi".

Kako bismo se viška pristojnosti trajno riješili, prije svega, potrebno se riješiti zastarjele slike o sebi. Kakva sam? Kakav si? Kakvi smo? Sve bi bilo puno lakše kada u našem riječniku ne bi bilo pridjeva. Tada ne bismo mogli biti ni dobri ni loši, ni pristojni ni bezobrazni, ni pametni ni glupi, ni ružni ni lijepi. Ti pridjevi (odnosno, obilježja koja su nam drugi pridavali) su nam bili naročito važni dok smo bili mali. Kada smo bili dobri, pametni, uredni i pristojni, naši roditelji su bili sretni i zadovoljni. Zato se 'pristojnost-po-difoltu' čini važnom i u odrasloj dobi, u situacijama u kojima je krajnje nefunkcionalna.

Jedan od simptoma viška pristojnosti kojem treba posveteti posebnu pažnju je lažna skromnost. Mnogi od nas su navikli umanjivati ili zanemarivati svoje kvalitete, jer isticati sebe, svoju posebnost i vrijednost jednostavno 'nije ok'. To je nedolično, umišljeno, narcisoidno. Pristojnost nam nalaže da, kada dobijemo pohvalu ili kompliment, spustimo pogled i kažemo: "Ma, nije to ništa" ili "To je tako slučajno ispalo," a upravo nas to čini narcisoidnima. Jer, kada nismo svjesni svoje unutarnje ljepote, tražimo od drugih da nam je pokažu, dokažu, potvrde. To, ne samo da remeti naš unutarnji mir i čini nas nesigurnima, već nas čini i neosjetljivima na unutranju ljepotu drugih. Ako u očima drugih ne vidimo njihovu osobnu dubinu, već se zadržavamo na vlastitom odrazu, tražeći potvrdu sebe i svoje vrijednosti, promašili smo i sebe i njih.

Ako poštujemo sebe, sigurno nećemo uvijek i u svakoj situaciji biti pristojni. U nekim situacijama će nas ljutnja natjerati da povičemo, opsujemo ili spustimo slušalicu. Ponekad je to jedini način da povučemo granicu ili kažemo "ne". Naravno, to nije preporuka onima koji to rado i redovito rade, već onima koji su s druge strane, koji se zbog viška pristojnosti ne umiju zauzeti za sebe.

Drugim riječima, ok je biti ok prema onima koji su prema nama ok. A što se tiče ostalih, najbolje je zaboraviti na pridjeve i zauzeti se za sebe.

Tomica Šćavina

Zavirite u knjigu Unutarnji kompas

www.poticaj.net

izvor. www.net.hr