Kada se borimo protiv uznemirenosti na krivi način, mi negiramo suprostavljene namjere u nama, jer smo svjesni samo dobre namjere. Borimo se da bi se osjećali dobro, a to povećava uznemirenost i bol. Da smo svjesni suprotne namjere "ranjenog djeteta" u nama, borba bi trenutno prestala, jer bismo bili svjesni da se negativna namjera ne može ostvariti. Ta nesvjesnost o postojanju suprotne negativne namjere je odgovorna za to da ne vidimo uzrok i posljedicu. Uzrok je negativna namjera ili želja, a posljedica je napetost, odnosno uznemirenost. Dvije suprostavljene tendencije se nastavljaju i tako nastaje bol.

Primijenimo to na praktičnom primjeru. Recimo da želite partnera, a ne možete ga naći, ili vam nedostaje novca. Na svjesvom nivou je dobra, pozitivna namjera, ali u nesvjesnom je, u prvom primjeru, strah od ljubavne veze, a u drugom, vrlo vjerojatno vjerovanje da ne zaslužujete više novca od onog kojeg imate. Da biste ostvarili pozitivnu želju, koja se ne ostvaruje, morate postati svjesni suprotne namjere u sebi. To možete jedino tako da prihvatite i proživite sadašnji bol zbog neispunjenja želje.

To nije mazohističko uživanje u bolu, odnosno onaj bol kojim sami sebe kažnjavate, jer takav bol čini negativnu želju još jačom. Trebate potpuno prihvatiti ono što je sada u vama, ma kako nepoželjno to moglo biti, i na taj način bol prestaje kada se prihvati. Tako se ne borite protiv zla u sebi, nego ga prihvaćate da biste ga promijenili. To je princip ne borbe, odnosno ispravna pasivnost, ili prihvaćanje onog što ne mogu mijenjati sve dok to ne prihvatim. Bolna situacija u životu se mijenja kada je prihvatim, naučim nešto iz nje. Jer ništa nam ne dolazi što bi bilo bez smisla. To znači živjeti u "sada". U nama je i negativnost i Istinska ličnost koje se bore međusobno. Tu bitku nikako ne možemo dobiti dok negiramo tamni dio u nama. Kako ćemo mijenjati nešto za što vjerujemo da ne postoji? Dakle, trebamo imati hrabrosti da vidimo dio nas koji nam se ne sviđa.
Uzmimo jedan drugi primjer kojeg svi poznajemo. Nešto jako želite, ali se bojite tražiti. Takva suprostavljena motivacija dere vas na komadiće, to više što je želja jača. Umjesto da se pitamo čega se bojimo, a to je u krajnoj liniji odbijanje, mi stojimo u mjestu sve dok si ne nanesemo toliko bola da, ili odustanemo od želje, ili konačno pitamo. No, da smo na vrijeme spoznali koju štetu nam čini takav proces, brzo bismo se odlučili za jednu od dvije mogućnosti - ili da odustanemo od želje jer je strah preveliki, ili da tražimo. U oba rješenja uštedjeli bismo sebi puno muke i napetosti.

Kod sagedavanja naše negativne namjere treba imati na umu da negativnost može željeti samo jedan dio naše ličnosti, a nikada cijela ličnost. Jer kada u nama ne bi bilo Istiske ličnosti, nego samo negativnost, tada borbe ne bi ni bilo, jer ne bi bilo suprostavljene motivacije. To će vam smanjiti strah da vidite negativnu namjeru. Uvijek će postojati drugi dio psihe, ili Istinsko ja, koji se suprostavlja negativnoj želji, tako da iz toga mora proisteći bol. Negativnost u nama je ono što uvijek možemo promijeniti i s tim saznanjem onda možemo prekinuti borbu. Prihvaćanjem takve negativnosti ona gubi snagu, jer ne djeluje iz nesvjesnog. Bol i patnja su uvijek rezultat suprostavljenih namjera od kojih jedna vuče u smjeru života, a druga protiv života, jedna prema ljubavi, a druga suptilno prema mržnji, izolaciji i strahu.