Većina ljudi osjeća da je njihov život prilično udaljen od njihovih mladenačkih nada i snova. Pomalo je tužno vidjeti kako ljudi žive živote neutralnih osjećaja, niske razine energije. Nedostaje nam istinska životna strast, koja je daleko više od onoga što inače nazivamo strašću, bilo seksualnom ili vezanom za neku aktivnost: duboki užitak u vlastitom postojanju, u svom tijelu, svakom dijelu života oko sebe.

Tome je nekoliko osnovnih uzroka, koji su uglavnom u našoj ranoj dobi i uvjetima odrastanja. Kao mala djeca, upijamo atmosferu u kojoj odrastamo: dijelom svjesnim ili nesvjesnim oponašanjem odraslih, dijelom stvaranjem dojmova i uvjerenja na temelju vlastitih iskustava, dijelom dugotrajnim ponavljanjem. Tako se stvaraju ne samo rutine u ponašanju, nego i emocionalne i mentalne automatizirane navike, koje nam postaju toliko normalne da ih uopće ne dovodimo u pitanje.

Kako su iza svih nas generacije ljudi orijentiranih na fizičko preživljavanje, a ne na emocionalnu sreću, vrlo je malo ljudi imalo prilike naučiti emocionalne navike koje donose radost. Daleko je vjerojatnije da su naše osobnosti utemeljene na brizi, strahu, sramu, osjećaju manje vrijednosti, krivnji - ili barem relativne ravnodušnosti prema sebi i čudesnom životu oko sebe.

Usmjerenost na neugodno i "negativno" ima i svoju evolucijsku komponentu: naši preci u divljini morali su cijelo vrijeme biti na oprezu, cijelo vrijeme predviđati moguće opasnosti i aktivno tražiti njihove znakove. Tko je bio uspješniji u tome, preživio bi. No biološka komponenta nije sama po sebi dovoljna da izazove dugotrajnu neispunjenost i naruši životnu radost. Tome u prvom redu pridonose strahovi i uvjerenja preuzeti od generacija predaka. Ne samo strah da je "život protiv nas" ili "život je patnja", nego i uvjerenja o bespomoćnosti i osobnoj nesposobnosti.

Kako bi zaboravili neispunjenost i nezadovoljstvo, koristimo se različitim načinima da si odvratimo pozornost: od uobičajenih ovisnosti do najrazličitijih aktivnosti - bilo kakvih sporednih stvari koje nas ne ispunjuju istinski, ali nam omogućuju da ispunimo vrijeme. Primijetite li što radite kad imate malo slobodnog vremena ili počnete osjećati blagu dosadu? Možda sjedate za računalo premda znate da na njemu nemate ništa uistinu bitno ili zanimljivo činiti? Možda automatski počinjete u sebi nabrajati obveze i planirati sljedeće dane? Možda sjedate pred televiziju? Takve nevažne aktivnosti u početku mogu biti način opuštanja od stresa, no s vremenom se mogu pretvoriti u toliko spontanu naviku da jedva i primijetimo kako smo se našli pred televizijom ili računalom, učinili smo to bez razmišljanja i gotovo nesvjesno.

Svaka navika rezultat je nastojanja našeg mozga da što više često ponavljanih aktivnosti pretvori u rutinu i automatizam, kako bi više kapaciteta svijesti i pamćenja ostalo slobodno za učenje novog i primjećivanje što se zbiva oko nas. Što se neko ponašanje češće ponavlja, to se jače neuronske veze stvaraju u mozgu koje omogućuju da to ponašanje postane automatizirano. Zbog toga naviku nije lako odmah promijeniti, čak i ako nema emocionalne vezanosti. Potrebno je određeno vrijeme ulaganja svjesnog truda da se ostvari promjena.

Što bi se dogodilo kad bismo umjesto korištenja takvih aktivnosti ostali sa svojim osjećajima? Možda bi postali svjesni neodređene nervoze, straha, a možda i emocionalne tuposti i praznine? Biti sami sa sobom, stvarno osjećati sadašnji trenutak, dovodi nas u vezu s osjećajima koje potiskujemo. Zbog toga mnogi ljudi imaju potrebu stalno imati uključen televizor ili radio koji zapošljavaju svaki slobodni trenutak koji bi njihova svijest inače uhvatila, ili pak živjeti u budućnosti planirajući buduća zadovoljstva. Česti su savjeti o tome da budemo prisutni u sadašnjem trenutku, no njih nije ni izdaleka tako lako primijeniti kako nam se to na riječima čini. Kad to pokušaju, mnogi ljudi vrlo brzo osjete nelagodu.

Odvojenost od emocija može biti ne samo posljedica, nego i uzrok bježanja od sadašnjosti. Ako potiskujemo neugodne osjećaje, nećemo biti sposobni niti uistinu uživati u onim ugodnima. Emocije ili teku ili su blokirane; nemoguće je potpuno osjećati pojedine emocije, a druge potiskivati. Tako, što više vježbate prihvaćati i voljeti i svoje neugodne osjećaje, to ste više sposobni uistinu uživati i u onim ugodnima, i tek onda možete doista uživati u bilo čemu što doživljavate.

Što smo više prisutni u svim svojim osjećajima, manje nam je potrebno da bismo bili sretni. Možemo osjećati puninu i užitak i kad se izvana ne događa ništa ili vrlo malo. Nasuprot tome, osobe koje potiskuju svoje osjećaje mogu ih snažno doživjeti jedino uz pomoć intenzivnih izvanjskih situacija. Zato mnogi takvi ljudi i teže intenzivnim podražajima: horor filmovima, riskantnim aktivnostima (kockanje na velike uloge, ekstremni sportovi), pa i sadizmu ili mazohizmu. Nakon što se na te podražaje naviknu, oni im postaju nedovoljni te moraju tražiti još snažnije. Tek u takvim aktivnostima neki ljudi uspjevaju pronaći osjećaj prisutnosti u trenutku, punine emocionalnog iskustva, osjećaj protoka energije i stvarne svijesti o tome da su živi. Zbog toga i te aktivnosti često postaju zamjenska potreba i izazivaju određenu ovisnost.

Prirodno je da nam nove stvari i iskustva snažnije zaokupljaju pozornost, izazivaju emocije i posvećivanje pune pozornosti sadašnjem trenutku, no nije prirodno da se jedino u takvim situacijama osjećamo istinski živi i usredotočeni. Kako najčešće nismo svjesni koliko dubine nedostaje u našem svakodnevnom životu, počinjemo je tražiti u različitim zamjenama, obično planiranjem budućeg zadovoljstva ili kupovanjem stvari. Sigurno ste već primijetili koliko se često događa da željeni predmet gotovo odmah nakon kupnje gubi svoju emocionalnu vrijednost, jer nam nije donio zadovoljstvo kojem smo se nadali. U prodajnim centrima nije lako pronaći sretnu, nasmiješenu osobu! Što više netko žudi za gomilanjem stvari, to je vjerojatnije da žudi za vlastitim osjećajima, koje potiskuje. Nije lako prepoznati što se događa i izići iz tog kruga.

Recesija u razvijenim i stabilnim zemljama koja se odražava na cijeli svijet, mnogim ljudima može srušiti povjerenje u budućnost i pobuditi najdublje, elementarne strahove i beznađe. Pojavljuje se i sve više katastrofičnog, fatalističkog razmišljanja, no broj samoubojstava zbog recesije u Hrvatskoj, srećom, još nije porastao, konzumacija antidepresiva povećala se za 30%. Većina depresija ima izvor u strahu da si nećemo više moći ugađati privremenim, potrošnim zadovoljstvima. Taj strah je velikim dijelom nepotreban - užitak u životu ne proizlazi iz kupovanja.

Odnos prema samima sebi i samopoštovanje presudni su za kvalitetu života. Ono utječe na sva područja života - ali nije lako pronaći osobu s istinskim, zdravim samopoštovanjem. Mnogi oblici ponašanja koje smatramo samopouzdanima zapravo su samo kompenzacija za nedostatak ljubavi prema sebi. Uglavnom je naš podsvjesni doživljaj sebe negativan, svjesni više-manje ravnodušan, a vjerujem da gotovo nitko od nas ne zna koliko bi nam život bio drugačiji kad bismo istinski voljeli sebe. Umjesto toga, tragamo za umjetnim zamjenama - kratkotrajnom zabavom, kontrolom nad drugima i statusnim simbolima.

Potreba za moći prisutna je kod svakoga. Želimo blistati prema vani, biti privlačni drugima, osjećati se moćnima - za svakoga to su vrlo privlačne slike i lako je naći opravdanje da to pokušamo postići. Pitanje koje si pritom rijetko postavljamo jest, zbog čega osjećamo potrebu za tim? Koji nam unutarnji osjećaj nedostaje, a želimo ga postići na taj način? Zbog čega se osjećamo dovoljno vrijedni jedino ako se možemo osjetiti posebni, bolji od drugih? Raditi na vlastitom samopoštovanju umjesto na vanjskom uspjehu može nam uštedjeti ne godine, nego desetljeća napora. Još i više: nikakav vanjski uspjeh ne može zamijeniti niti izazvati istinsku ljubav prema sebi. Ona mora doći iznutra umjesto izvana; osjećaj koji je neusporedivo bolji od osjećaja moći nad drugima - a tada ćete vjerojatno otkriti da će vas i drugi cijeniti i voljeti više i iskrenije nego što se to može postići bilo kakvim trikovima.

Osjećati se voljeni i cijenjeni potreba je koja je pokretački impuls goleme većine ljudskog ponašanja. Traženje pažnje i ljubavi u korijenu je, ili barem donekle prisutno, u gotovo svemu sa čim imamo ili nemamo dodira, što pokušavamo postići, prezentirati prema vani; ključ je većine naših emocionalnih reakcija, posebno onih neugodnih.

Koliko puta nas iznutra grize ljutnja ili tuga zbog nečega što želimo dobiti od drugih ljudi, ali ne uspijevamo? Od pitanja, "što će reći susjedi" pa do ekstremnog egzibicionizma, reakcija drugih ljudi ono je što nam je često primarno. Mnogi tome podrede cijeli svoj život: od onih koji se nikad ne usude izraziti svoje istinske želje zbog straha od odbacivanja, pa do ljudi koji cijeli život provedu trčeći za novcem kojim bi kupili različite statusne simbole i izazvali divljenje okoline i dojam moći.

Marketinški stručnjaci znaju da je nesretne, nesigurne ljude lakše izmanipulirati i navesti na kupnju. Takvi će ljudi često nastojati naći nadomjestak za ispunjenje i radost u vanjskim stvarima, no užitak u netom kupljenoj stvari traje dan-dva ili čak i manje. Nakon toga, i dalje bez pravog osjećaja ispunjenja, zbog navike se okrećemo novim materijalnim ciljevima i tako dalje, zaboravljajući pritom i pravi uzrok i pravi lijek unutarnjem nezadovoljstvu. Uložite li trud u stvaranje kvalitetnih odnosa sa sobom i drugima, može vas iznenaditi koliko će materijalne stvari odjednom postati sporedne u odnosu na radost koju donose odnosi puni ljubavi.

Ako osjećamo ljubav prema sebi, strast prema životu, uživanje u malim stvarima, te ako su nam najvažniji odnosi puni poštovanja, radosti i dobre komunikacije, dostupnost najnovijeg mobitela ili para cipela padaju u drugi plan.

Nema snažnijeg stresa nego kad su vaši osnovni odnosi neugodni i napeti, kao ni boljeg izvora opuštanja od ljubavi i bliskosti s dragim ljudima. Učite o kvalitetnoj komunikaciji i izražavanju ljubavi, i vježbajte ih u praksi. Osjećaj da imate ljude s kojima možete dijeliti ljubav, dobiti njihov zagrljaj, podršku, savjet i razumijevanje, neprocjenjiv je. No da bi se takvi odnosi stvorili, potreban je aktivan trud i vještine komunikacije na koje većina ljudi nije naviknula.

Rad na sebi i odnosima ne može se simulirati. Ne može se postići izvanjskim sredstvima. Može se ubrzati, potaknuti, olakšati; ali prečice koje bi preskočile ili zamijenile introspekciju, samoispitivanje, suočavanje sa samima sobom, iskrenost prema sebi, iskušavanje svog napretka u stvarnom životu... ne postoje.

Promjena treba proizaći iz naše nutrine, istinskih uvida, istinskog napretka u poimanju sebe i svijeta, a za to ne postoji čarobni štapić. No i nagrade za preuzimanje odgovornosti i upornost su goleme: život pun ljubavi, radosti i kreativnosti.