Nezadovoljstvo samima sobom i vlastitim životom može biti znak početka promjene na bolje. Gubitak interesa, energije, strah od “uvijek iste” zatupljujuće rutine - ljudi često tvrde kako su u depresiji kad osjete takve emocije.

I zaista, takve emocije mogu ukazivati na depresiju, ali isto nam tako mogu govoriti i da nam je dosadno, da smo izgubili smisao za smjer, da smo u fazi života u kojoj trebamo napraviti pauzu od onog što smo do tada radili. “da nam ono što nam drugi kažu da jesmo” više ne odgovara i da je vrijeme da potpunije ustanovimo tko zaista jesmo.

 

Pročitajte što o tome kaže jungovski analitičar Dr. Boris Matthews :

“Tko si ti?” Odgovarate li na to pitanje kazivanjem svog imena? Posla koji radite? Kažete li si ikad – “da barem znam!”

Veliki dio onoga što vjerujemo da jesmo dolazi od drugih ljudi, od onog što nam oni kažu da jesmo.

Oni (ili neki od njih) nas možda vide određenije: “ti si takav i takva, dobar/dobr,_______________(popunite prazninu)”, ili “ti si dobar/dobra u onome što radiš”.

Dok se s jedne strane možemo složiti s njima, ponekad nam se može činiti da nešto nedostaje -nešto što ne možemo točno definirati. “Ime, položaj i serijski broj” točni su ali nepotpuni. Kako dovršiti vlastiti osjećaj toga tko smo u stvari?

“Spoznaj sebe” (eng. Know thyself) jedan je od najstarijih dobrih savjeta, ali i jedan od najzahtijevnijih.

Spoznavanje i upoznavanje sebe zahtijeva da obratimo pažnju na ono što nas zanima, što nam odgovara, na one stvari i situacije, te izazove sa kojima smo prisiljeni nositi se iako nas ni ne zanimaju niti nam pretjerano odgovaraju, ili pak na one koji nas redovito uznemiruju.

Odrediti ono što nas zanima ne bi trebalo biti previše teško. Interesi su obično više od puke znatiželje. Ono što nas stvarno interesira obično nas “zove”, “poziva”, “privlači”.

Tamo gdje osjećamo iskreni interes, postoji rezonancija između nas i “toga”, što god “to” bilo. Drugim riječima, ono što nas interesira daje nam smjer i zove nas da ga slijedimo.

Ono što nam odgovara govori nam nešto o tome koliko nam neka aktivnost, situacija ili tijek akcije pašu. Ono što nam paše daje nam osjećaj zadovoljstva. Osjećamo se ugodno. Čini nam se kao da smo stvoreni baš za te aktivnosti, situacije i tijekove koji nam pašu.

Potrebno je ponešto hrabrosti kako bismo slijedili svoje interese i, mnogo hrabrosti kako bismo rekli “ne” onome što nam ne odgovara, pogotovo kada nam drugi kažu što smo i mi im vjerujemo.

Što će oni misliti o nama ako ne ispunimo njihova očekivanja? Koje će biti posljedice ako napravimo druge izbore, ako se ponesemo na novi način, ako naši “da” i “ne” počinju dolaziti iz naših stvarnih interesa i onoga što nam odgovara umjesto iz onog što “se od nas očekuje” i što “bismo trebali” reći i misliti.

Imamo li dovoljno hrabrosti da budemo stvarni? Imamo li dovoljno hrabrosti da budemo autentični?

Također su nam potrebni hrabrost i iskrenost kako bismo se nosili sa situacijama i zahtjevima koji nas ni ne zanimaju niti nam odgovaraju, za koje posjedujemo samo ograničenu količinu energije i koji nas nekad -ili možda češće od samo nekad-pokazuju u ne baš najboljem svjetlu.

Bez iskrenosti, pretvaramo se da smo bolji nego što jesmo (nažalost, neki se ljudi pretvaraju da su lošiji nego što jesu, ali to je druga priča.).

Kada se pretvaramo da smo bolji nego što jesmo, često vidimo svoje nedostake samo u drugim ljudima. Tada su “oni krivi”za ono što nije dobro u našim životima.

Hrabrost je snaga da se bude iskren, da se suoči ne samo s vlastitim nedostatkom vještina i mogućnosti, već i s onim nesavršenim, čak nekad i ružnim dijelovima naše ličnosti.

Slijediti ono što me zanima i što mi odgovara zvuči dosta dobro, no kako bih se trebala/trebao nositi s onim što mi niti ne odgovara niti me zanima?

Zašto bih se trebala/trebao mučiti suočavanjem s vlastitim nedostacima? I mučiti tako da pokušavam raditi na njima?

Odgovor na ovo pitanje ima više dijelova.

Najvažniji dio sastoji se od mira koji dolazi sa poznavanjem samog sebe i prihvaćanjem samog sebe: ovo je to što jesam, i ove rane i lijepi dijelovi, i bubuljice i sve ostalo. Našla/našao sam način na koji mogu živjeti u “vanjskom” svijetu, i na koji se mogu nositi i s “unutarnjim”.

Drugim riječima, prilagođen/a sam vremenu i mjestu u kojem živim kao i onome što izlazi iz pozadine moje svijesti: svojim mislima, osjećajima i snovima.

Dva su izvora koji nam pružaju informacije koje trebamo kako bismo razvili znanje o samima sebi i prihvatili se takvima kakvi jesmo.

Jedan je uspjeh pronalaženja vlastitog mjesta u svijetu - naše prilagođenosti svijetu u kojem živimo.

Drugi je izvor ono što se događa u našim umovima i tijelima, naše prilagođavanje onome što se događa u pozadini naše svakodnevne, usmjerene svijesti.

Koliko smo dobro prilagođeni svijetu oko nas? Slažemo li se dobro s drugima? Uspijevamo li koristiti naše vještine i sposobnosti na zadovoljavajući način?

Nalazimo li se stalno u konfliktima? Imamo li osjećaj da smo izgubljeni u džungli? Znamo li kako “funkcionira svijet”?

U našem društvu, “uspjeh u životu” često izgleda jednak adekvatnom prilagođavanju svijetu, i često se mjeri statusom i plaćom.

No mnogi ljudi koji se čine uspješnima ne poznaju se zapravo. Nisu dobro prilagođeni događajima i utjecajima koji se javljaju u pozadini njihove svijesti. I s vremenom ta pozadina počinje dolaziti u sukob sa vanjskom prilagođenošću.

Ono što se događa u pozadini naše svijesti -naši osjećaji, misli -i naša tijela -nam govore nešto o našem “unutarnjem” svijetu.

Primjerice, emocionalna zbrka upućuje na konflikt: negdje “ono što nam paše” nije dobro. Fizički simptomi – česte glavobolje, kronično uništen želudac, škrgutanje zubima- način su na koji nam naše tijelo poručuje da nešto ne valja s načinom na koji živimo.

Snovi nam pokazuju ono čemu se svjesno ne posvećujemo, kao što nam ujedno i predlažu nove mogućnosti življenja na koje nikad ne bismo pomislili.

Upoznavanje/spozvanja sebe znači optimalno prilagođavanje kako vanjskom tako i unutarnjem svijetu.

Ta vrsta poznavanja samog sebe može dovesti do prihvaćanja samog sebe: ovo su moje snage i slabosti, moji uspjesi i moji promašaji. Znanje i prihvaćanje sebe vodi do većeg znanja i prihvaćanja i drugih ljudi.

Tako dugo dok ne živimo u skladu s time gdje smo i tko smo, i dok ne biramo svjesno ono što radimo, kako se ponašamo, načine na koje odgovaramo, samo smo lutke koje vode vanjske i unutarnje sile.

Moramo biti u mogućnosti izabrati sami za sebe, i upravo to znači porast svjesnosti.

Prepoznajemo vanjske pritiske, manipulacije i sile kao ono što jesi. Isto tako prepoznajemo unutarnje pritiske navika, kondicioniranja, fascinacije, straha i obaveza. Spoznavajući sebe, možemo izabrati što ćemo učiniti, u čemu ćemo sudjelovati, kako ćemo se ponašati, kako odgovoriti.

I upravo je najveća nagrada poznavanja samog sebe sloboda.

Dr. Boris Matthews