Čini se da je i bog jedno promjenjivo biće. Može biti idealizirani lik, otac, majka, muškarac, žena, dijete, ja, ti, on, mi, vi, oni. Toliko je sveobuhvatan da može biti sve i ništa. Budući se doživljaj boga se tijekom života mijenja, logično je za zaključiti da ovisi čovjeku, odnosno da smo mi sami kreatori našeg stvoritelja. Tako će netko u sebi imati kažnjavajućeg boga, netko drugi boga punog ljubavi, netko treći boga koji testira, a netko peti boga koji određuje pravila.
Na izvoru čovjekove najuzvišenije snage nalazi se i njegova najdublja slabost. U ime boga ljudi su spremni svašta poduzeti – najhumanije i najbrutalnije akcije. Duhovnost može probuditi i iscijeliti, a može i ugasiti svaku ljudskost kako bi se u ime boga moglo ratovati. Zbog toga je njegovanje vlastite duhovnosti jedna od najvažnijih stvari u životu. To je dimenzija koja je toliko transparentna da se u nju lako daju ucrtati razni likovi, utkati razni sustavi. A što su likovi i sustavi čvršće ucrtani ili utkani, dimenzija je manje protočna, manje otvorena za slobodna istraživanja.
U osnovi, duhovnost je oličenje naše unutarnje slobode. Slobodni smo da čak i boga, glavom i bradom (ili bez glave i brade) možemo kreirati. Zato ga uz pomoć mašte vješto oblačimo u razna bića, energije i likove. Anđeli, reptili, galaktička braća, duhovni vodiči... Uz sve te priče, u kojoj mjeri se zaista želimo upoznati sa Stvarnosti? Kako joj se približiti ako se između nas i nje nalazi tako gusta mreža predodžbi?
S tim da mreža predodžbi može postati i zid, a što je zid tvrđi, to je snažniji privid bliskosti. Zato se najbližima bogu osjećaju vjerski fanatici. Oni su sljubljeni. Što su odvojeniji od sebe (od svojih ljudskih slabosti) i drugih (koji ne razmišljaju kao oni), to su bliži njemu. Zaneseni božanskim, zaboravljaju kako komunicirati ljudski i zato silom pokušavaju natjerati druge pred istu mentalnu branu, tamo gdje su sami zaglavili. Na taj način dobivaju potvrdu da je ona predodžba u koju su uložili sebe ona prava, da je bolja od predodžbi koje imaju drugi, što u prijevodu ne znači ništa drugo nego: ja sam bolji od tebe.
Često se događa da vjerujući drugima gubimo sposobnost vjerovanja sebi samima. Iz te pozicije želimo da i drugi povjeruju nama jer tako dobivamo potvrdu da smo postupili kako treba. Na taj način se ograničavamo na prenošenje i prepričavanje umjesto da stvaramo i govorimo iz dubine svoje vlastite istine, iz svoje osobne životne priče. Mnogi tisuću puta povjeruju i razočaraju se prije nego počnu vrednovati i njegovati slobodu vlastitog duha. A tek kada svoj vlastiti život i svoja osobna iskustva napokon počnemo shvaćati kao osnovu i oslonac za duhovna istraživanja, možemo reći da svoj život imamo u svojim rukama. Nijedna predodžba, nijedan sustav, nijedna tuđa životna priča nije vrednija od jedinstvenosti vlastitog puta.
Tomica Šćavina
www.poticaj.net
Tomica Šćavina
bglavac
edin.kecanovic
