To je razumijevanje naša religija. S obzirom na to da svatko posjeduje nekakvo razumijevanje - neki svjetonazor, bez obzira koliko ograničen, primitivan ili neprimjeren - svatko ima religiju. Ta činjenica doduše nije opće priznata, ali je nadasve važna: svatko ima religiju. Skloni smo vjerovati da religija nužno podrazumijeva vjerovanje u Boga ili neku obrednu praksu ili, pak, članstvo u nekom krugu vjernika. Također smo skloni kazati za nekoga tko ne posjećuje crkvu ili ne vjeruje u postojanje višega bića: - On ili ona nije religiozan (-na). Čuo sam i učene ljude kako daju izjave poput ove: "Budizam zapravo nije religija" ili "Unitaristi su isključili religiju iz svoje vjere" ili "Misticizam je prije svega filozofija nego religija". Skloni smo shvatiti religiju kao nešto monolitno, izdjelano iz jednog komada, pa nas, stoga, polazeći od takva pojednostavnjujućeg poimanja, zapanjuje kako se posve različiti ljudi nazivaju kršćanima, ili pak Židovima; ili pak to da neki ateist može imati mnogo razvijeniji osjećaj kršćanske moralnosti od katolika koji uredno pohađa službu Božju.

Promatrajući rad terapeuta, uočio sam da obraćaju premalo ili nimalo pažnje svjetonazoru svojih pacijenata. Za to postoji više razloga, a među njima je i shvaćanje prema kojemu pacijenti koji izjave da nisu religiozni stoga što ne vjeruju u Boga i ne posjećuju crkvu, naprosto nemaju religije, pa to pitanje ne iziskuje daljnju raščlambu. Činjenica je, međutim, da svatko posjeduje eksplicitan ili implicitan sklop ideja i vjerovanja u odnosu na bitnu prirodu svijeta. Primjerice, ispituje se da li pacijenti doživljavaju svijet kao temeljno kaotičan i besmislen, pa je, stoga, jedino razborito ugrabiti svako malo zadovoljstvo koje im je dostupno. Vide li svijet kao mjesto na kojemu je "čovjek čovjeku vuk", gdje je grubost nužna za preživljavanje? Ili, pak, doživljavaju li ga skrovitim mjestom u kojemu će uvijek nekako sve izaći na dobro, pa se, stoga, ne treba kinjiti zbog budućnosti? Ili je, nadalje, svijet mjesto gdje im je dužno osigurati život, bez obzira kako se oni u njemu ponašali? Je li svijet mjesto u kojemu vladaju strogi zakoni te će biti pregaženi ili protjerani odmaknu li se makar za pedalj od propisane crte? Itd. Ljudi imaju najrazličitije svjetonazore. Prije ili poslije, tijekom psihoterapije, većina će terapeuta spooznati svjetonazor svojih pacijenata, no, ako je terapeut pri tome posebno pozoran, zacijelo će prije upoznati taj svjetonazor. Bitno je, naime, da terapeut dođe do te spoznaje, jer je svjetonazor pacijenta uvijek bitan činitelj njegova problema, a izmjena svjetonazora prijeko potrebna za liječenje. Stoga sam kazao psihoterapeutima čiji sam rad nadzirao: Otkrijte religiju svojih pacijenata i onda kad oni tvrde da je nemaju.

Pojedinac obično nije posve svjestan vlastite religije ili svjetonazora. Pacijenti su često nesvjesni vlastita viđenja svijeta, a ponekad čak i vjeruju kako posjeduju nekakvu religiju, a zapravo su obuzeti nečim posve drugim. ...

Kao djeci su nam roditelji bogoliki likovi, a način na koji nešto čine nadaje nam se načinom kako ih valja činiti diljem svijeta. Naše prvo (a na žalost i jedino) poimanje Božje prirode je tek ekstrapolacija prirode naših roditelja, jednostavno stapanje osobina naših majki i očeva ili njihovih nadomjestaka. Ako imamo blage, opraštajuće roditelje, skloni smo vjerovati u blagog, opraštajućeg Boga. Kad odrastemo, naš će svjetonazor vjerojatno podrazumijevati svijet kao zaštićeno mjesto kakvo je bilo i naše djetinjstvo. A ako roditelji ne mare za nas, vjerojatno ćemo doživljavati svijet jednako ravnodušnim.

Činjenica da našu religiju ili svjetonazor izvorno uvelike određuje jedinstveno iskustvo djetinjstva suočava nas sa središnjim problemom: odnosom između religije i realiteta. To je, naime, problem mikrokozmosa i makrokozmosa. ... U širem svijetu, makrokozmosu, postoje različiti roditelji, narodi, društva i kulture.

Da bismo razvili religiju ili svjetonazor primjerene stvarnosti - to znači sukladne stvarnosti kozmosa i našoj ulozi u njemu, u mjeri u kojoj smo kadri spoznati - valja nam neprestance ispitivati i proširivati vlastito razumijevanje, kako bi naš svjetonazor obuhvatio nove spoznaje širega svijeta. Moramo neprestance proširivati referentno polje. Ovdje se dotičemo pitanja izrade karti života i prijenosa. Religija većine odraslih osoba do određene je mjere proizvod transfera.

Većina nas djeluje od užega referalnog polja, koje nam je dostupno, i ne uspijeva nadići utjecaje svoje kulture, vlastitih roditelja i vlastita iskustva iz djetinjstva. Ne čudi zato što je svijet ljudi pun sukoba. Ima prilika u kojima ljudska bića koja moraju međusobno saobraćati silno različito vide prirodu stvarnosti, pa ipak svatko od njih vjeruje da je njegov svjetonazor ispravan, jer se temelji na mikrokozmosu osobnog iskustva. A da sve bude gore, većina nas čak i nije u cijelosti svjesna vlastita svjetonazora, a još manje jedinstvenog iskustva iz kojega je on proizašao. Briyant Wedge, psihijatar, specijalist za međunarodne odnose, proučavao je pregovore između SAD i Sovjetskog Saveza, da bi izlučio brojne temeljne pretpostavke s obzirom na prirodu ljudi, društva i svijeta Amerikanaca koji su se nevjerojatno razlikovali od pretpostavki Sovjeta. Te su pretpostavke odlučivale o načinu pregovaranja obiju strana. Dakako, ni jedna strana nije bila svjesna vlastitih pretpostavki ili činjenice da druga strana polazi od drukčijeg niza pretpostavki. Neizbježna je posljedica bila da je pregovaračko ponašanje Sovjeta Amerikancima djelovalo ili sumanutim ili namjerno zluradim, a da su se Amerikanci Sovjetima činili jednako sumanutim ili zlim. Doista smo poput tri slijepca iz poznate pripovijetke, od kojih svaki dodiruje samo jedan dio slona tvrdeći da mu je znana priroda cijele životinje. Tako i mi raspredamo o različitim mikrokozmičkim svjetonazorima tvrdeći da su svi ratovi "sveti".  ...

(Dr. M. Scott Peck)