Ta svjetlucava vizija izbavljenja se može odnositi na bilo što: samo da imam novaca, samo da smršavim, samo da nađem novi posao, samo da mi djeca porastu. Pri tom najčešće sasvim zaboravljamo da vezivanjem za cilj zapravo gubimo svoj put. Identificirajući se sa slikom u budućnosti, zakidamo se za sreću u sadašnjosti. Dok smo na zamišljenom cilju nasmiješeni, ispunjeni, sretni, na stvarnom putu smo frustrirani, odsutni i nezadovoljni. Iz dana u dan, iz cilja u cilj odgađamo živjeti.
Život se odvija, ali nešto fali, nema ključnog elementa, nedostaje generator sreće. Ideja o cilju je poput neke vrste izbavljenja. Rješenje postoji, barem u viziji, barem u slici, u svjetlucavom rezu koji odvaja svijetlo od tamnog. Odjeljuje sadašnje nezadovoljstvo od buduće sreće, sadašnju prazninu od buduće punine, sadašnji nemir od buduće smirenosti. Prijelaz koji u sebi sadrži kraj i novi početak. Skica prostora i vremena koja nas ocrtava, sadrži i prikazuje onakvima kakvi želimo biti.
To je kao da smo lansirali dio svoje životne energije tamo negdje gdje nas zapravo nema i zatim stremimo ka toj životnoj energiji jer nam nedostaje. Fiksacija na cilj je neka vrsta udice za pecanje samog sebe. A kad se zaista upecamo, kada ostvarimo cilj, najčešće slijedi razočaranje. Jer, ni dijete, ni karijera, ni brak, ni komforni stan, ni pet kila manje nas ne oslobađaju od samih sebe. Točnije, od onog dijela sebe koji treba izbavljenje.
Takvi ciljevi su zapravo kradljivci sreće. Zbog toga što oni tamo negdje sjaje, čovjek je zakinut za svoj sjaj tu gdje jeste. Zbog toga što oni tamo sadrže radost u slici, fali mu energije za radost u stvarnosti. Slijepo stremeći prema zamišljenoj viziji ne zakidamo samo sebe već i druge. Na primjer, žena koja silno želi dijete i zbog vizije radosnog roditeljstva ne želi vidjeti stvarne želje svog partnera. Cilj je postao važniji od voljene osobe. Točnije, voljena osoba je u funkciji ostvarenja cilja.
Sreća koja tamo negdje čeka je poput svjetlosti ulične lampe u koju se zalijeću noćni leptiri. Padne jedan, padne drugi, padne treći, ali noćni leptiri se i dalje zalijeću - to im je u prirodi. Što je žar za ostvarenjem cilja veća, to je jača svijetlost kojoj se stremi. Neki ljudi, tek nakon što postignu sve za što su mislili da će ih izbaviti, ispuniti, usrećiti napokon osvijeste nezadovoljstvo koje se može upakirati u nekoliko jednostavnih riječi: propustio (propustila) sam živjeti.
Zbog toga je New Age prijevod istočnih filozofija i religija na jezik zapadnog uma postao tako popularan. On propagira odustajanje od cilja, osvještavanje puta, prepuštanje onom što je sada. Logična suprotnost, kvalitetna kompenzacija. To je upravo ono što čovjeku umornom od vlastitih stremljenja treba. Treba mu odmor od vlastite glave koja proizvodi stalno nove svjetlucave ciljeve. Shvativši da život nije upakiran u njegove želje i vizije, napokon si može dati dozvolu za opuštanje, dozvolu da mu bude dobro tu gdje jeste.
No i to često ima svoju cijenu. Tamna strana istočnog duhovnog lijeka je besciljnost. Gašenjem svojih ciljeva u "biti ovdje i sada, prepustiti se, meditirati u stanju bez misli, otpustiti želje i tako dalje" uzdižemo i veličamo stanje u kojem nama perspektive. Nema ispred, nema naprijed, nema onog što nas motivira na akciju. Koliko god vezanost za cilj možemo doživjeti kao vrstu zatvora, toliko i ugodna prepuštenost može postati vrsta zatvora. Nakon nekog vremena prestaje biti ugodna i postaje jednako frustrirajuća.
Osim toga, u takvom stanju, budući sami nemamo cilja, otvoreni smo za primanje vodstva izvana. A tu prijeti opasnost od vezivanja za neki sustav ili za duhovnog učitelja. Naravno, dobro je biti spreman od nekog nešto naučiti, ali pustiti da našim životima upravljaju drugi (koliko god uzvišeni ili prosvijetljeni nam se oni činili) može biti puno štetnije od vezanosti za vlastite želje, ideje i ciljeve.
Sada dolazimo do situacije ili/ili. Što je onda dobro? Ovo ili ono? S ciljem ili besciljno? Ako ćemo gledati kroz prizmu odbacivanja - ni jedno ni drugo. Ali, ako ćemo gledati kroz prizmu prihvaćanja - i jedno i drugo. Imati cilj je važno jer nam pomaže pri orijentaciji. Znamo kamo želimo ići i što želimo ostvariti. Prava stvar za otpuštanje nije cilj, već viđenje sebe u njemu, identificiranje s njim. Ta vezanost je tkanje mentalno-emotivne fiksacije, tkivo mrtve točke, epicentar uvjetovane sreće. Otpuštajući svoje ideje o sreći, otvaramo se stvarnosti da nas usreći u realnosti.
Tomica Šćavina
www.poticaj.net
bglavac
edin.kecanovic
