Ugledni američki psiholog Kenneth Ring, profesor na Univerzitetu Connecticut, godinama je istraživao iskustva ljudi koji su se našli na rubu smrti ili klinički mrtvi. Otkrio je da svi njegovi ispitanici - muskarci i žene različitih dobi, naobrazbe i proslosti - govore o nečemu što je uslovno nazvao “jezgrom iskustva”. Govorili su o napuštanju vlastitog tijela ili odvajanju od njega, o opštenju s voljenim pokojnicima, o klizanju kroz mračni tunel prema nekakvom bljestavom svjetlu, o stizanju do nekog prolaza, ali i povlačenju od njega, gdje kad zbog nekakvog osjecanja odgovornosti prema drugima. Iako je bilo podosta raznolikosti u iskazima, odgovori su uvijek bili slični: bio je to osječaj velikog olakšanja, čak i blaženstva, koji su željeli da zadrže što duže.
Bez obzira kakvi su im stavovi bili prije toga - a njihova religiozna uvjerenja su bila izuzetno raznolika - većina tih ljudi bili su uvjereni da su se bili nasli istinski suočeni s nekom nadprirodnom silom, obuzeti ljubavlju i blaženstvom, i da su krajičkom oka zavirili u neobični život koji je trebalo tek da predstoji.

NI SAN NI HALUCINACIJA

Za sve vrijeme svog neobičnog istraživanja Ring se posebno usredotočio na provjeru nekih sumnji koje su se u njemu budile. Da li su, na primjer, astralni izleti mogli da budu potaknuti uzimanjem lijekova ili anestetika? Mogli su, dabome, ali se americki psiholog prisjetio i primjera u kojima ispitanici uopće nisu bili pod lijekovima; u drugim slucajevima anestezija i uzimanje medikamenata, sudeći prema svemu, i nisu mogli izazvati reakcije poput opisanih.
- Po meni - kaze Ring - lijekovi i anestetici bi uticali da ispitanici zaborave svoja dramaticna izvantjelesna iskustva, i ako su ih za vrijeme kliničke smrti kojim slučajem i doživjeli!
Mnoge dileme, svakako, tu se ne okoncavaju: da li su, konačno, astralni doživljaji brbljarije izazvane toksickim šokom?! I to bi moglo da bude istina, ali halucinacije su najcešće rasplinute, nepovezane i veoma raznolike, ovisne o pojedincu. Svjedočanstva o fenomenu “tik do smrti” bila su, međutim, sasvim jasna, povezana i bazirana na dubokom osjećaju zbilje. Kako je Ringu rekla jedna Ijekarka, koja je također doživjela izvantjelesno putovanje, “ja znam i te kako šta sadrži san ili halucinacija - a to nije bilo ni jedno a ni drugo”.
Da li ljudi u trenucima kada se nalaze na rubu života u svojoj mašti vide ono što bi željeli da vide?
Neki od Ringovih ispitanika nisu imali nikakvog prethodnog upozorenja da im je život u opasnosti, a mnogi od njih čak nisu ni pomišljali na neki ugodni zagrobni život. Pogotovo, recimo, samoubojice - a među ispitanicima bilo ih je 36 - koji su se i odlučili na taj dramatični korak u želji da izbrišu svoju svijest!
I na kraju, da li je “zavirivanje u smrt” bilo samo kratka, neobična epizoda - nešto poput bljeska izvanosjetilnog opažanja - prije nego što se oglase posmrtna zvona?
- Očito nije! - tvrdi americki psiholog. - Čini se da su ta iskustva izazvala kod pojedinaca prave preobražaje, promjenu životnih stavova i preispitivanje vrijednosti, sklonost prema ljubavi i pomaganju drugim. Zbog toga i jesam sasvim uvjeren da su to autenticni dozivljaji!

DOŽIVLJAJI IZ DJETINJSTVA

I dr Raymond Moodi je u svojim istraživanjima došao do slicnih zaključaka. Gotovo svi ispitanici koji su “okusili” kliničku smrt i u tim trenucima doživljavali izvantjelesne doživljaje u potpunosti su izmijenili svoj odnos i pogled na smrt.
“Pretpostavljam”, izjavio je jedan ispitanik, “da je to iskustvo dalo novi oblik jednom dijelu mog života. Kad se to dogodilo bilo mi je deset godina, a bio sam jedino dijete. Čitav sam zivot bio uvjeren da zivot poslije smrti postoji. Nisam u to nikada posumnjao i ne bojim se umrijeti. Nije me strah. Neki se moji poznanici boje umrijeti. Zaplašeni su. Uvijek se u sebi smijem kad ih cujem kako kažu da zivota poslije smrti nema ili kad si mrtav, sve je gotovo. U sebi mislim: oni nemaju pojma...”
“Kao mali dječak bojao sam se smrti”, ispricao je drugi pacijent. “Noću bih se budio plačući - imao sam napade straha. Majka i otac bi dotrčali k meni u sobu i pitali me šta mi je. Govorio sam im da ne želim umrijeti, a znam da moram. Trazio sam od njih da to spriječe. Majka bi mi tada govorila da je to nešto sa čime se moramo svi suočiti. Govorila je da moramo umrijeti sami, i kad za to dođe vrijeme da ćemo to dobro uraditi. Mnogo godina kasnije, kada mi je majka bila vec mrtva, razgovarao sam o tome sa svojom ženom. Još sam se bojao smrti i nisam zelio da dođe... Ah, sada, nakon ovog iskustva, vjerujte, vise se ne bojim umiranja!...”
Za devetnaest godina dr Fred Schoonaker, direktor Službe za srčanu njegu Bolnice sv. Luke u Denveru (SAD) uspio je prikupiti istorije bolesti 2300 ljudi koji su se, sticajem nesretnih okolnosti, našli na ivici smrti. Medu njima, vise od 1400 ih je govorilo o predsmrtnim doživljajima koji su nalikovali onima iz istrazivanja psihologa Kennetha Ringa.
Skeptici, ipak, odbacuju neka od ovih svjedočenja i kao uzrok navode cerebralnu anoksiju - nedostatak kisika u mozgu. Medutim, u Bolnici s. Luke bila je korištena veoma složena oprema za praćenje znakova života bolesnika. Dnevni Ijekarski zapisi pokazuju da je uvijek bilo dovoljno kisika za odgovarajuce funkcije mozga. I nenormalni električni impulsi koji struje mozgom u vrijeme posljednjih trenutaka njegovog rada nerijetko se navode kao moguci uzrok predsmrtnim izvantjelesnim dozivljajima.
Ipak, u vise Schoonmakerovih slucajeva elektroencefalografski zapisi (koji bilježe funkcioniranje mozga) bili su ravni ili ih uopće nije bilo u razdobljima sto se krecu od 30 minuta do tri sata, daleko izvan granice za koju se smatra da označava klinicku smrt neke osobe - iz koje su se, međutim, bolesnici budili, ponekad iz sasvim neobjašnjivih razloga, i govorili o neobičnim doživljajima smirenosti, ugođaja, sklada i ljepote!
Bila su to svjedočanstva koja nikoga ne mogu da ostave sasvim ravnodusnim. Pogotovo ne naucnike tipa dra Freda Schoonmakera.

OPROŠTAJ POSLIJE SMRTI

U prošlosti su se dešavali i znatno misteriozniji slucajevi. Jedan od takvih detaljno opisuju John Fairlev i Simon Welfare u knjizi “Svijet zagonetnih sila”, prema kojoj je snimljena i istoimena televizijska serija...
Supruga prvog predsjednika londonskog Drustva za parapsiholoska istrazivanja, Fleonor Sidgwick, zabiljezila je zapanjujući izvještaj o prikazi, koji se podudarao sa smrću engleskog pilota David E. M'Connel: 7. decembra 1918. godine on je avionom “Camel” poletio sa acamptonskog aerodroma, u Lincolnshireu. Cilj mu je bio Tadcaster, jorksajrski pivarski grad udaljen nesto vise od stotinu kilometara.
Istovremeno je krenuo i drugi avion da ga poveze natrag, posto u Tadcasteru isporuci avion kojim je upravljao. Uskoro su se, medutim, obojica pilota našla u magli. M'Connelov pratilac morao se prisilno spustiti, dok je M'Conneli nastavio let boreći se s propadanjem svog aparata, napregnuto zureći u maglu i nastojeći da se održi na bezbednoj visini. Oko pet-šest kilometara od Tadcastera avion se srušio i razbio. M'Connela je ubio udarac o mitraljez koji je bio pricvršćen ispred njega. Zgužvana tabakera za cigarete, koju su nasli u olupini aviona, svjedocila je o žestini udara o zemlju. Sat na ruci zaustavio je kazaljke tocno u 3.25 poslije podne.
U Scamptonu je M'Connelov najbolji prijatelj i drug, porucnik James J. Larkin, sjedio u sobi i pisao pisma, ne znajući za prijateljevu borbu na putu za Tadcaster. U svjedočanstvu napisanom kasnije na zahtjev M'Connelova oca opisao je šta je tog dana dozivio.
“Čuo sam korake u hodniku; vrata su se bučno otvorila, na način kako ih je David običavao otvarati; čuo sam njegovo uobicajeno 'Halo, momce!' i napola se okrenuo u stolici. Ugledao sam ga na pragu, još je rukom drzao okruglu kvaku. Bio je u pilotskoj odjeci, ali s mornarickom kapom. U pojavi nije bilo niceg neobicnog. Kapu je bio zaturio na potiljak, smjeskao se kao i uvijek kada je ulazio u sobu i pozdravljao nas. Uz odgovor na njegovo 'Halo, momce!' uzvratio sam: Halo! Već si se vratio?! Odgovorio je: 'Da. Dobro sam stigao, išlo je glatko'. Gledao sam u njega sve vrijeme dok je to govorio. Rekao je: 'Pa, zdravo!', bučno zatvorio vrata i otisao...”

NEMOĆNA NAUKA

Larkin nije imao sat, ali je ocijenio da se posjeta zbila izmedu 2,15 i 2,30 sati; upravo tada kada je David M'Connel susreo svoju smrt stotinjak kilometara odanle, u Vorkshireu. Te večeri u hotelu “Albion”, u Lincolnu, Larkin je saznao za prijateljevu pogibiju, sto ga je potreslo i zaprepastilo.
“Kao sto možete shvatiti... nisam znao kako da riješim tu enigmu. Nije se mogla poreci činjenica da je vjerovatno oko 3.25 sata stradao leteci u Tadcaster, jer se kasnije utvrdilo da mu je sat stao tocno u to vrijeme. Pokušao sam sebe uvjeriti da ga nisam vidio, niti govorio s njim u svojoj sobi, ali nisam mogao, jer sam nesumnjivo bio budan, a njegova pojava, glas, ponašanje, bili su tako prirodni. Kako sam sumnjičave prirode u pogledu ovakvih pojava, još i sada želim sebe uvjeriti da ga nisam vidio, ali ne mogu!...”
Nauka jos nije nasla dovoljno dobar teoretski pristup koji bi na koliko-toliko zadovoljavajuci način uspijevao da razjasni iskustva kao što je ovo, a, s druge strane, teško ih je svrstati i u kategoriju - čistih iluzija. Zbog toga, mnogi netipicni slučajevi astralnih putovanja i sada cekaju razrješenje. Istovremeno, u svijetu je sve vise naučnika koji se hvataju ukoštac sa sličnim zagonetkama. Stvorene su i prve naučne teorije koje nastoje da sa svakog slučaja skinu veo mistike i da ga objasne logičnim slijedom dogadaja u normalnoj cirkulaciji života na Zemlji.

iz knjige''Izvan tijela''