Uvijek me iznova zbunjuje kad vidim koliko su roditelji nesvjesni načina na koji komuniciraju s djecom. Čak i mnogi roditelji s kojima sam radila koji su iskreno tražili pomoć, izražavali slaganje s onime što bih im rekla i volju da se promijene, rijetko bi išta od toga, čini se, zapamtili na dulje od nekoliko minuta, a još manje stvarno primijenili.

 

Jednom sam promatrala obitelj s tri kćeri, od kojih je srednja imala 3 godine – dob u kojoj je socijalizacija često najintenzivnija i najgrublja. U tih pola sata trogodišnjoj djevojčici jedva da je prošla minuta a da nije primila nekoliko prigovora, kritike ili podsmijeha od strane majke ili starije sestre: što se ne sjeća nekih činjenica, što ne izgovara točno pojedine riječi, što ne crta kao da joj je barem 8-9 godina... Djevojčica je bila zbunjena i kolebala se između povrijeđenosti, stida i ljutnje, što su majka i sestra primjećivale tek toliko da se i tome nasmiju. (Moram napomenuti da je cijelo vrijeme majčin ton bio prilično dobrohotan, što je poboljšanje u odnosu na mnoge druge obitelji koje sam do sad upoznala.) Dodajte još k tome oca, ostale starije članove obitelji, susjede, nastavnike... Osjetila sam suosjećanje prema tom djetetu, znajući da će se isto nastaviti ostatak dana, sljedeće dane i tako godinama.

 

Ako bi tih pola sata uzeli kao primjer načina na koji se prosječna obitelj ponaša prema djetetu, ponekad se divim ljudima općenito: kolika mora biti snaga i pozitivna podloga naše istinske prirode, da uz toliko kritike, podcjenjivanja, podsmijeha i nerealnih zahtjeva većina nas ipak odraste u relativno stabilne i koliko-toliko zrele osobe. Napominjem da je to prosjek u odnosu na to što sam ja do sad imala prilike vidjeti, ali ono što ja vidim u profesionalnom radu, kao gost ili na ulici je vjerojatno mnogo blaža slika od onoga što se dešava kad je obitelj sama kod kuće: tu se ponekad i najmanjoj djeci upućuju psovke, teške prijetnje i okrivljavanje. Jednom sam (kroz prozor) čula roditelja kako kaže djetetu doslovce sljedeće: 'Ja te ne volim! Jel' ti mene voliš?'

 

S druge strane, većina nas nosi u sebi i gomilu svjesnih, a još više suptilnih i nesvjes­nih, emocionalnih problema koje pažljivo skrivamo od javnosti, pa i od samih sebe. Kad se zbog nekog poticaja 'probude' potisnute emocije ili kompulzivni porivi, izuzetno je teško sagledati situaciju objektivno i ponašati se s potpunim uvažavanjem sviju uključenih. Izvanj­skom promatraču teško je razumjeti, a lako osuđivati, takvo ponašanje. Taj isti promatrač pun osude, u sličnim trenucima buđenja vlastitih snažnih emocija, naći će sve moguće razloge da opravda sebe.

 

Postoji izreka da 'ne možemo razumjeti nekoga dok nismo prošli nekoliko kilometara u njegovim cipelama'. Osobi koja je pod emocijama u tom se trenutku pokreće unutarnji dijalog koji čini da ona vjeruje u da su njezine misli i doživljaj jedina realnost i ispravno tumačenje situacije. Čak i ako smo racionalno svjesni da pretjerujemo i da se zapravo radi o sitnici, emocije mogu biti toliko snažne da nas unatoč zdravom razumu uvjere u loše namjere druge osobe. Nakon što se emocije stišaju, možemo se čuditi, pa i zastidjeti, zbog svoje percepcije ili ponašanja, ali dok smo u dječjim emocijama taj odmak je vrlo teško voljno učiniti.

 

Nezrelo ponašanje jedne osobe obično izaziva nezrele emocije i reakciju i kod druge. Dok smo u dječjim emocijama (tzv. dobna regresija), čak i samo provjeravanje percepcije druge osobe može se činiti ponižavajućim (priznavanje greške i ispriku da ne spominjemo), a napad kako bi se sami sa sobom bolje osjećali, opravdanim.

 

Mnogi ljudi vole u mislima osuđivati druge ili o tome razglabati s prijateljima, očekujući od drugih odgovorno, zrelo, savršeno obzirno ili društveno prihvaćeno ponašanje u svakoj situaciji. Primjećivanje tuđih mana dobro­došlo je olakšanje od (često nesvjesnog) nedostatka ljubavi prema sebi. Pritom smo rijetko spremni provjeriti ili pretpostaviti prošlost druge osobe, njezinu emocionalnu uvjetovanost, bol i obrambene mehanizme, unutarnje potrebe i borbe. Istodobno se u pravilu ne usuđujemo komunicirati izravno i iskreno s osobom čije nam se ponašanje ne sviđa, zbog vlastitih uvjetovanosti (a upravo to je ono što često predbacujemo drugima).

 

Isto tako, često smo skloni nezrelo ili nepažljivo ponašanje drugih doživjeti kao osobnu uvredu i svjesnu bezobzirnost, što većinom ipak nije slučaj. Obično se uhvatimo za izdvojeno ponašanje i na temelju toga procjenjujemo cijelu osobu, zaboravljajući da svatko ima svoju povijest, cijeli unutarnji svemir iskustava, zaključaka, uvjerenja, emocija (često bolnih), što sve u pravilu nije niti najmanje usmjereno na nas.

 

Vlastito kompulzivno ponašanje pritom opravdavamo, kao i potrebu da kritiziramo drugu osobu. Nažalost, najčešće se na sličan način postavljamo i prema djeci, procjenjujući detalje u njihovom ponašanju kao greške u njihovoj osobnosti, te ih kritizirajući u skladu s tim. Tako učimo i djecu da prosuđuju na isti način.

 

© Kosjenka Muk, 2006

 

www.centar-angel.hr

 

 

 

 

Izvor: www.val.hr