Mozak nije izolirana jedinica „inteligencije“,ili izolirani sustav za serijsko prenošenje podataka koji djeluje paralelno s izoliranim asocijativnim sustavom.Ta dva sustava djeluju jedan na drugi,nadopunjuju se,dajući nam inteligenciju kakvu nijedan ne bi mogao pružiti sam.IQ i EQ medjusobno se podržavaju.

Godine 1993.Seymour i Norwood opisali su pokuse sa šahistima da bi se vidjelo kakva vrsta razmišljanja je u pozadini njihovih strategija.Vrhunskim majstorima i lošim igračima nakratko su pokazali niz pozicija od kojih su neke bile uobičajene a neke gotovo besmislene.Obje su skupine zamolili da ponove vidjene pozicije.Kod uobičajenih pozicija majstori su se mnogo bolje snašli od loših igrača,ali kada je trebalo ponoviti apsurdne položaje,obje su grupe imale iste rezultate.Pokazalo se da je razlika u tome što su majstori ponavljajući uobičajene pozicije koristili kombinaciju asocijativnog i serijskog razmišljanja,dok slabi igrači za sve koriste samo razmišljanje u nizu.

Otkriveno je da šahovski velemajstor tijekom godina izgradi asocijativne obrasce za oko pedeset tisuća uobičajenih tipova šahovskih pozicija.Kad je tijekom igre suočen s problemom,on ne proračunava poslijedice svakog svog poteza.On smjesta prepoznaje dobre poteze i serijski (racionalno) analizira samo njih.Loš igrač,medjutim,pokušava analizirati svaki mogući potez i tako gubi vrijeme i energiju.

Posve općenito govoreći,psiholozi se slažu da ljudski mozak ima sklop asocijativnih procesora velikog kapaciteta i serijski procesor malog kapaciteta koji se selektivno bavi pojedinima od njih.Jedna od mogućih metafora bio bi reflektor koji se usmjeravana pojedini predmet na tamnoj pozadini.Ono čemu se ne posveti zaboravlja se za nekoliko sekundi,iako je u medjuvremenu možda proizvelo podsvjesno djelovanje(kao na primjer reklame koje ciljaju na podsvijest).Većina ljudi može,naprimjer,nekoliko sekundi pamtiti sedmeroznamenkasti telefonski broj.Pamćenje će potrajati ukoliko ga ponavljamo,ali začas ćemo ga zaboraviti omete li nas štogod.Mnogo pokusa dokazuje postojanje ovog kratkotrajnog „radnog pamćenja“.

Radno pamćenje je glavno obilježje ljudskog serijskog razmišljanja.Ono nam omogućava da pamtimo gdje smo kad obavljamo neki serijski zadatak poput kuhanja,čitanja ili razmišljanja.Ako je tijekom tog procesa serijskog razmišljanja na nekom mentalnom raskrižju umu ponudjeno nekoliko alternativa,radno pamćenje nam omogućava da ih ostanemo svjesni dovoljno dugo da se uspijemo odlučiti za jednu.

Ova vrsta pamćenja pri kojem se relevantne alternative drže u punoj svijesti sve dok se traži odgovor,funkcija je prefrontalne kore mozga.Ljudi s oštećenim prefrontalnim dijelom,kao i kod Alzheimerove bolesti,nekih klijenuti ili povreda,očituju narušeno radno pamćenje i ne mogu zadržati pozornost i oblikovati pojmove ili ih koristiti prema potrebi.

Ako je u našoj svijesti prisutna samo jedna mogućnost,mentalna reakcija postaje automatska.Sustav pozornosti postaje manje aktivan i svjesnost se smanjuje.Isto tako,jednostavna,manualna aktivnost kao što je vožnja automobila može postati programirana i uglavnom nema potrebe za svjesnom pozornošću.Odatle proizilazi stalna ljudska glad  za novim iskustvima i izazovima-za nečim što će zahtijevati nove odluke i stoga veću uporabu svijesti.

Gore opisan sustav pozornosti blizak jeFreudovom pojmu ega.On posjeduje povišenu razinu svjesnosti,u usporedbi s asocijativnom pozadinom(idom).Može se nositi sa mogućnostima,apstrakcijama i racionalnim argumentima-što je sve važan dio civilizacije.

Još jedan,vrlo dojmljiv primjer suradnje izmedju serijskog i asocijativnog u svrhu poboljšanja inteligencije dalo je proučavanje pacijenata sa moždanim oštećenjima koje je izveo dr Antonio Damasio.

Jedan od poznatih slučajeva koje Damasio opisuje u svojoj knjizi Deskartesova pogreška,a koji ponovno spominje Daniel Goleman u svojoj Emocionalnoj inteligenciji,jest pacijent imenom Elliot koji ima problema s racionalnim razmišljanjem zbog manjeg oštećenja prefrontalne moždane kore koje je izazvalo emocionalni poremećaj.Tumor nije oštetio nijedno područje mozga koje upravlja donošenjem racionalnih odluka ili IQ-om,te je pacijent i dalje imao vrhunske rezultate na IQ testovima.Imao je dobro pamćenje,sve njegove racionalne sposobnosti i znanje bili su netaknuti.Ali ozljeda je prouzročila „mlake“ emocionalne reakcije što je oslabilo sposobnost donošenja racionalnih odluka.Suradnja izmedju IQ-a i EQ-a bila je narušena i on je izgubio sposobnost „zdravorazumskog“ rasudjivanja.

Kako pokusi sa šahistima tako i Damaisova opažanja ilustriraju uskladjenost serijskog i asocijativnog produciranja,odnosno IQ-a i EQ-a,što se barem djelomično može objasniti sadašnjim,opće prihvaćenim modelima razmišljanja.Ali ljudi imaju i druge,očite mentalne sposobnosti koje ostaju zagonetka.Mozak posjeduje još neku vrstu inteligencije za koju znanost o spoznaji još nema objašnjenja.Sada ćemo zaviriti u neurološke pokuse koji bacaju malo svjetla na to kako djeluje ova „dodatna“ inteligencija.