Zasigurno ste barem jednom u životu nekoga ili nešto idealizirali. Spadate li u prosjek, idealizirali ste često – i ljude i pojmove. Ako ste, pak, izrazito skloni idealiziranju, onda znate da tako nešto čovjeka može dovesti do ruba ludila. No, krenimo otpočetka. Što je idealizacija?

    Idealizacija je uzdizanje nekoga ili nečega, pridavanje željenih kvaliteta i podcjenjivanje nedostataka ili ograničenja. Najjasniji primjer idealizacije je zaljubljenost. Recimo, upoznate neku zanimljivu ili privlačnu osobu i ubrzo vas obuzme svjetlucava izmaglica u kojoj postoje samo pozitivne kvalitete: on je dobar, lijep, pametan, načitan i plemenit. Ili: ona je duhovita, mila, kreativna i zgodna. Sve ono što vam ne odgovara se ignorira. Kasni? U dugovima je? Neodgovorna je? Neuredan je? Voli ogovarati? Tamna strana priče jednostavno je isključena.

Zaljubljenost je najčešći primjer idealizacije, ali ne i jedini. Idealizirati možete gotovo svakoga i gotovo svašta. Najčešći predmeti idealizacije su: partner, roditelji, djetinjstvo, brak, obitelj, majčinstvo i posao snova. Naprimjer, ljudi koji idealiziraju pojam obitelji imaju određenu sliku, određeni emotivni dojam o tome kakva bi 'prava obitelj' trebala biti. Ili, ako idealiziraju pojam braka, imaju ideju o tome kakav bi 'pravi brak' trebao biti. Ono što se u njihovu ideju, odnosno idealiziranu (emotivno nabijenu) sliku ne uklapa, skloni su ignorirati.

Stvarnost i idealna slikaKada je idealiziran, željeni posao se, baš kao i majčinstvo, doživljava više kao stanje, a manje kao djelovanje. Biti umjetnik ili biti biznismen (uzmemo li to kao primjere nečijeg posla iz snova) znači biti sretan. Međutim, to je jednadžba koja u realnosti ne funkcionira.
Slično je i s pojmom majčinstva. Mnoge mlade žene majčinstvo zamišljaju kao ispunjavajuće blaženstvo. Tvrde činjenice kao što su porođajna bol, neispavanost i kronično pomanjkanje vremena za sebe pritom ne uzimaju u obzir. Sama ideja o majčinstvu ima visoku vrijednost koja u umu ima posebno mjesto. Uz tu ideju vežu se posebni osjećaji koji možda kroz majčinski odnos zapravo nikada neće biti ostvareni. Kada je svjetlucava ideja o majčinstvu bitnija od stvarnog odnosa majka – dijete i od stvarnih emocija, onda je riječ o idealizaciji.

Slično je i s idejom o poslu iz snova. Činjenica je da većina ljudi ne voli svoj posao – odrađuju ga preko volje jer im treba novac za život. Zato, kada razmišljaju o onom čime bi se zaista voljeli baviti, imaju osjećaj da bi im to riješilo sve probleme. Kada je idealiziran, željeni posao se, baš kao i majčinstvo, doživljava više kao stanje, a manje kao djelovanje. Biti umjetnik ili biti biznismen (uzmemo li to kao primjere nečijeg posla iz snova) znači biti sretan. Međutim, to je jednadžba koja u realnosti ne funkcionira.

Kod idealizacije, ideja je važnija od stvarnosti. Ideja obitelji je važnija od stvarnih osoba koje tu obitelj čine. Ideja braka je važnija od onog kako se muškarac i žena u tom braku osjećaju. Ideja o željenom poslu je važnija od stvarnog rada. Zato, kada se ideja počne ostvarivati, neminovno dolazi do razočaranja. U sudaru s realnošću, iskrsavaju i negativne stvari (kojih uvijek ima), te um malo pomalo počinje odustajati od uljepšavanja. Kako bi nadoknadio propušteno, odjednom počne primjećivati samo negativnosti. Tako osoba u koju ste nekada bili zaljubljeni može postati čudovište, ili posao za koji ste mislili da je san snova lako može postati noćna mora.

Odakle idealizacija? Kako to da su ljudi skloni idealiziranju
Sve počinje s podjelom na dobro i loše. Kad smo bili djeca, nismo bili sposobni shvaćati kompleksnost ljudske prirode. Odrasli smo na bajkama u kojima su likovi crno-bijeli: ili su dobri ili su zli. Crvenkapica je dobra, a vuk zao. Snjeguljica je dobra, a vještica zla. Jeste li ikada čuli za neku vješticu koja je njegovala bolesnu pticu ili nahranila neko siromašno dijete? Naravno da niste. Ona to ne može jer je zla. Z-l-a. Točka. Isto tako bi bilo nemoguće zamisliti da Snjeguljica jednom od sedam patuljaka mazne komad kruha. To jednostavno nije nešto što spada u njen repertoar ponašanja.

Odmalena smo naučili ljude dijeliti na dobre i loše te, htjeli mi to ili ne, ta navika u nama još dugo ostaje. Kada nekoga stavimo u ladicu s etiketom 'loš', imamo osjećaj da se možemo prema njemu lakše 'postaviti', odnosno zauzeti jednu generalnu obrambenu (ili napadačku) poziciju. S druge strane, kada nekoga stavimo u ladicu s etiketom 'dobar', počinjemo ga idealizirati. Na taj način dječja crno-bijela slika svijeta ostaje netaknuta.

Kako bi se idealizacija stvorila i održala, neke dijelove realnosti je potrebno odbaciti, a vlastitu fantaziju koja 'popravlja sliku' tretirati kao realnost. To je kao da jednim okom gledamo stvaran svijet, a drugo oko nam je zatvoreno i njime gledamo prema unutra – u svoje fantazije. Pritom vlastite fantazije tretiramo kao istinu.

Međutim, ta istina, budući da je skrojena od mašte, ima svoj rok trajanja. Kada idealizacija prođe, neminovno slijedi razočaranje. Kada se to dogodi, prvi impuls je – brže-bolje potražiti novi objekt idealizacije. Međutim, to ništa ne rješava. Puno je bolje suočiti se s osjećajem praznine, boli ili tuge, nego bježati u stalno nove ideje o izbavljenju.

To nije ugodan dio cijele priče, ali ima svoj smisao. Idealiziranje nekog ili nečeg je zapravo neprestano traženje sreće izvana. Put k predmetu idealizacije se pritom shvaća kao neka vrsta autoputa za sreću. Međutim, jednom kada tu sreću prestanete projicirati u druge ljude ili u ideje (brak, obitelj i slično), ona napokon ostaje tamo gdje joj je mjesto – u vama. Kada to osjetite, onda niste na autoputu, nego ste već na cilju, već ste doma.

Autor:Tomica Šćavina

www.net.hr