Zapreke na koje nailazimo u našim nastojanjima da ostvarimo naše želje i težnje mogu biti vanjske, koje proizlaze iz prirodne ili društvene okoline, i unutarnje, uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima ili sukobom motiva. Vanjske zapreke mogu biti neke nepogode (npr. nestanak el.energije u dizalu), zbog čega smo spriječeni u nekom svom nastojanju. Unutarnje zapreke mogu biti osobine ličnosti, npr. neodlučnost, skromne sposobnosti ili tjelesni nedostaci.

 

Stanje frustracije najčešće je uzrokovano neskladom između razine težnja i mogućnosti pojedinca. Ako je razina aspiracije prilagođena individualnim mogućnostima, pojedinac će birati ciljeve koje može ostvariti. Tako, na primjer, djevojka izrazito niska rasta neće čeznuti da bude manekenka.

 

Osim različitih zapreka na koje nailazimo u nastojanjima da postignemo ciljeve koje smo odabrali, svi smo svakodnevno izloženi i nizu pritisaka iz okoline, koji nas, primjerice, nagone da u što kraćem vremenu što više učinimo. Suočeni smo sa zahtjevima kojima teško udovoljavamo, npr. živimo u buci, zagađenom zraku, zaplašeni mogućnostima različitih katastrofa koje ne možemo spriječiti. Svi smo tako izloženi stresu s kojim se, kao i sa frustracijom, nosimo na različite, više ili manje uspješne načine.

 

Stres je stanje koje nastaje kada su ljudi suočeni s događajima koje smatraju prijetećima svojoj dobrobiti ili koji od njih traže ulaganje posebnih napora kako bi udovoljili zahtjevima koji se pred njih postavljaju. Pritom je za doživljaj stresa odlučujuće kako pojedinac procjenjuje svoju ugroženost u određenoj situaciji, i svoje sposobnosti da se s tom situacijom nosi. Procjena prijetnje pretpostavlja anticipirani gubitak ili povredu, koja može, ali i ne mora nastupiti. Doživljaj prijetnje osniva se na znanju o ugroženosti. Procjena ugroženosti ne mora biti realistična. Tako se mnogi ljudi neće odreći potencijalno opasnih navika, npr. pušenja ili brze vožnje. Nerealistična procjena povezana je s obrambenim mehanizmom (o čemu ćemo još govoriti) koji kaže: To za mene ne vrijedi.

 

Psiholozi razlikuju primarnu i sekundarnu procjenu. Primarna procjena odgovara na pitanje “što ova situacija znači za mene”, a sekundarna procjena odgovara na pitanje “mogu li se nositi s tom situacijom”. Ako pojedinac, na osnovi takve sekundarne procjene, zaključi da je sposoban svladati neki zadatak, riješiti problem ili promijeniti situaciju u svoju korist, prijetnja se pretvara u izazov. Pojedinac tada zaključuje da će, uz ulaganja dodatnih napora, postići za sebe nešto povoljno.

 

Vrste stresora

 

Stresori su unutarnji ili vanjski podražaji, događaji ili situacije koji izazivanju stanje stresa.

 

Razlikujemo:

 

a) kataklizmičke stresore koji djeluju na cjelokupnu populaciju, npr. rat, nuklearna nesreća, potres i sl.,

b) osobne stresore, koji su također jakog intenziteta, no pogađaju pojedinca, npr. zbog smrti voljene osobe, saznanja o vlastitoj teškoj bolesti i sl.,

c) svakodnevne stresore - dugotrajne repetitivne događaje koji čine dio svakodnevnog života; nisu jakog intenzitetan npr. dnevne trzavice u obitelji, školi, na poslu, u prometu i sl.

 

Načini reagiranja na frustraciju i stres

 

Ljudi se razlikuju svojom osjetljivošću na frustrirajuće situacije te reakcijama na stanje frustracije i stresa. One koji mogu mirno podnijeti poteškoće na koje nailaze nazivamo tolerantnima ili otpornima na frustraciju. Osobe koje dobro podnose frustrirajuće situacije uglavnom su i uspješne u načinu reagiranja, tj. uspješno zaobilaze zapreku, uklanjaju poteškoće ili promijene cilj koji se pokazao nedostižnim.

 

Naročito intenzivno doživljavanje stresa uzrokuju situacije koje nismo mogli predvidjeti i nad kojima nismo imali nikakve kontrole. Intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna podrška. U nešto pojednostavljenom obliku, reakcije na stresore mogu se svesti na tri osnovna oblika:

 

a) tolerantnost, tj. procjena da nas stresor neće ugroziti,

b) kontroliranje, tj. direktan utjecaj na stresor koji nas ugrožava i

c) rezignacija, tj. odustajanje od utjecaja na stresor ili primjena nekog drugog obrambenog mehanizma.

 

Toleriraju se oni stresori za koje je procjena pojedinca da je manja šteta otrpjeti ih nego se protiv njih boriti.

 

 

Prilagođeno i neprilagođeno ponašanje

 

Prilagođeno je ponašanje ono koje smanjuje stanje frustracije i djelovanja stresora, a ne izaziva nove poteškoće. Primjeri su prilagođenog ponašanja: usmjeravanje na promjenu situacije, rješenje problema, uklanjanje stresora, zamjena nedostižnih ciljeva dostižnima.

 

Manje prilagođenim ponašanjem smatra se usmjeravanje na promjenu vlastitog doživljavanja (emocija, kognitivnih procjena). Pojedinac takvim ponašanjem ne rješava zapreku ili prijetnju, već samo svoj doživaljaj te zapreke ili prijetnje. Postoje životne situacije u kojima je promjena vlasitog doživljavanja jedino što pojedincu preostaje: npr. konclogor, ili ako izgubimo osobu koju smo voljeli, ili ako nam neka bliska osoba oboli od neizlječive bolesti. Sve što možemo učiniti jest mijenjati svoj doživljaj.

 

U stanju frustracije i stresa pojedinci uglavnom češće izabiru neprilagođeno ponašanje. U takvim situacijama smanjuje se mogućnost logičkog mišljenja. U rastu osjećajnog uzbuđenja, pojedinac više ne vidi alternativno rješnje. Tako npr. za vrijeme požara ljudi stradaju jer guraju vrata van umjesto da ih povuku unutra. 

 

Anksioznost

 

Anksioznost (lat. anxius = tjeskoban) je osjećajna reakcija na neku situaciju koja je procijenjena frustrirajućom ili prijetećom, a očituje se u neugodnom osjećaju zabrinutosti, napetosti i straha. Osnovna je razlika između anksioznosti i straha to što anksioznost najčešće nije izazvana poznatim, određenim uzrokom, već pojedinac ima takav osjećaj zbog nejasne predodžbe nečega što bi se moglo dogoditi.