Sreća, kao i svaka istina, može biti iskrivljena u svoju suprotnost. Tako i svako ispravno shvaćanje može biti iskrivljeno u pogrešno shvaćanje. Sreća, pogrešno shvaćena, se izražava: "Jedino ako mogu imati ono što želim, na način na koji ja želim i kada to želim, mogu biti sretan. Bit ću nesretan ako se to ne dogodi kako ja hoću." Osim toga, pri tome očekujemo apsolutno odobravanje, divljenje i ljubav od svih. A kada se to ne dogodi, mi to doživljavamo kao tragediju, kraj svijeta. Ne možemo biti sretni. Svakako, to nikada nije intelektualno uvjerenje, ali tako to osjećamo - sve izgleda beznadno i raspoloženje nam varira u raznim stupnjevima očaja.
Ranjeno dijete u nama razmišlja u okvirima crno-bijelo. Ne postoji ništa između, ili postoji sreća ili nesreća. Ako se stvari događaju u skladu s našim očekivanjima, onda je to sreća. Ali i ako najmanja stvar krene protiv naše volje, svijet je crn.
Takva reakcija potječe iz djetinjstva. Kada je dijete gladno više od nekoliko minuta, za njega su te minute kao vječnost. Ne samo zbog toga što dijete nema pojam o vremenu, nego i zato što dijete ne zna da će period gladi brzo završiti. Tako se dijete nalazi u apsolutnom očaju, kao što to možemo vidjeti kod djeteta koje plače kao da je kraj svijeta. Dijete izražava svoju ljutnju, bijes i nesreću. Međutim, u odraslom dobu se ti osjećaji prekrivaju razumnim i racionalnim ponašanjem.
Dijete vrlo rano osjeća da sreću koju želi ne može ostvariti, pa ono osjeća ovisnost o okrutnom svijetu koji mu ne daje ono što želi. Taj iskrivljen i primitivan pristup sreći je u stvari potreba za moći nad drugima, pokoravanjem drugih i odobravanjem. Drugi su ovdje da ispunjavaju naše želje, kao naši roditelji u djetinjstvu, a budući da ta želje ne mogu nikada biti ispunjene, mi se osjećamo stalno frustrirano.
Jasno da se mi ne možemo sjetiti tih svojih osjećaja iz djetinjstva, ali ih možemo otkriti u nama danas. Prvo moramo otkriti gdje to ranjeno dijete u nama još uvijek postoji, s istim željama, osjećajima i reakcijama. Tek tada dospijevamo na točku u našem razvoju od koje počinjemo mijenjati neostvariv pristup sreći i počinjemo graditi zreo pristup. Sve dok ne doživimo to dijete u nama, mi ne možemo shvatiti određene sukobe u nama koji su posljedica tog netočnog poimanja sreće.
Kako dijete sve više raste ono shvaća da ne može vladati drugima i dobivati odobravanje, pa počinje sakrivati takve svoje želje od drugih, a na kraju i od samog sebe sve dok ih više nije svjesno. Ali to potiskivanje ima svoju cijenu - osoba pokušava postati svršena odmah i sada bez napornog rada na sebi. To je sebičan cilj jer osoba ne teži savršenstvu da bi bolje voljela i davala, nego da dobije divljenje i odobravanje, da bi tako mogla upravljati drugim ljudima. Osim toga, osoba postaje nesposobna da vidi svoje nedostatke - da prihvati sebe takvu kakva jest u određenom trenutku, pa ona ne može biti istinski ponizna tj. da prihvati sebe kao još nesavršenu kao ništa bolju, niti mnogo lošiju od ostatka čovječanstva.
Tako frustracija postaje dvostruka - ne možemo vladati drugima i ne možemo biti odmah savršeni - i to rađa osjećaj nesposobnosti, podređenosti, samosažaljenja i krivnje. Dijete još ne zna da nitko ne može postići takvo savršenstvo, a u odraslom dobu taj nesvjesni zaključak mogao bi se ovako izraziti: "Kad bih mogao biti savršen, imao bih što želim. Budući da nisam savršen, ništa ne vrijedim." Tako nastavljamo sebe kažnjavati što nismo savršeni, a svaki novi neuspjeh uzrokuje dodatni očaj i krivnju, povećavajući loše mišljenje o nama samima.
Istovremeno, s duge strane u osobi postoji i druga reakcija - osoba ne može podnijeti cjelokupnu krivnju pa okrivljava druge i svijet. I tako nastaje začarani krug: mogao bih biti sretan na način na koji ja želim, tako da me u potpunosti vole i odobravaju mi, da rade ono što ja želim, tada bih mogao biti savršen. Budući da mi to ne daju, oni su krivi što ja nisam savršen. Tako osoba okrivljava svijet s jedne strane, a sebe s druge strane.
Takav pogrešan pristup sreći - jedino mogu biti sretan ako je sve po mome - neizbježno uzrokuje pogrešan pristup ljubavi. Zreli pristup sreći bi glasio - ja ne ovisim o vanjskim događajima, bez obzira kakvi oni bili. Učim i iz bolnih i sretnih okolnosti. To znači da smo shvatili da život sadržava i sreću i nesreću. Zrela osoba ne doživljava to kao kraj svijeta kada se susretne s bolom, a što se događa emocionalno nezrelim osobama. Ona zna da izbjegavanje bola ima visoku cijenu - bol izbjegavanja je još gori od bola koji se pokušava izbjeći, ali ona niti ne pokušava proizvesti bol da ne bi osjetila svoju bespomoćnost - a nezrele osobe to često rade i to nazivamo želja za nesrećom.
Pogrešan pristup ljubavi je slijedeći osjećaj, odnosno očekivanje: "Onaj tko me voli, taj mi odobrava sve što činim, divi mi se, i ja ga posjedujem onako kako vladar posjeduje svoje podanike." Partner postaje objekt, a ne ravnopravan subjekt. Želimo posjedovati drugu osobu. Ispravan pristup ljubavi bio bi: "Ja volim, bez obzira da li me ti voliš ili ne." Naravno, to je ideal na najvišoj razini i mi ne možemo sebe prisiliti da tako osjećamo. Ako to ipak pokušamo, to će samo povećati osjećaj neuspjeha i krivnje. To je kada snagu volje krivo upotrijebimo da bismo bili dobri, a bez rada na sebi. Ako nismo voljeni i nemoguće nam je voljeti za uzvrat, to jednostavno treba sebi priznati bez krivnje. Ako smo sagledali svoju djetinjastu želju za vladanjem, mi ćemo biti sposobni da smireno, bez zamjeranja i ogorčenja prihvatiti da nas neka osoba ne voli. Tad ćemo biti sposobni da damo, a da ne očekujemo da nas zbog toga vole.
Pogrešan pristup sreći također dovodi do razočaranja, jer je nemoguće prevariti život, i tada dijete odlučuje: "Budući da ne mogu izbjeći nesreću, onda ću u njoj uživati. Tako ću se osjećati manje poniženo. Ja izazivam nesreću, kažnjavam sam sebe, pa dakle, nisam potpuno bespomoćan." Nije potrebno reći da nikada niti jedna od ovih misli nije svjesna. Mi jedino možemo ući u trag ovakvim osjećajima dubokim radom na sebi - tako da prevodimo naše osjećaje u jasne misli. Tada ćemo pronaći obrasce prema kojima na profinjeni i skriveni način izazivamo ljude i dovodimo do određenih situacija u kojima smo onda povrijeđeni tako da možemo nakupljati nesretne slučajeve, nepravde, povrede i bol. Problem je u tome da se užitak koji proizlazi iz nesreće koju izazivamo nikada ne može osjetiti kao istinski užitak. Da se to može, to onda ne bi bilo lažno rješenje. Zbog toga patimo, dok istovremeno uživamo u određenim značajkama nesreće, primjerice u samom izazivanju na takav profinjeni način da nam nitko ništa ne može dokazati, ili u samosažaljenju koje proizlazi iz nesreće, itd. Kada bismo analizirali naše osjećaje kod svakog nesretnog ishoda, našli bismo taj unutarnji glas koji kaže "ne", bez obzira koliko svjesno željeli sretni ishod. Unutarnja nespremnost za sreću prekrivena je vanjskom spremnošću.
Ta samodestrukcija i samokažnjavanje - a što je zapravo želja za nesrećom - rezultat je duboko ukorijenjenih osjećaja krivnje. Kada god ne živimo istinu naša Istinska ličnost, ili naša savjest, to zna i zato osjećamo krivnju. Najveći osjećaj krivnje proizlazi iz nakupljanja nesreće i to je temeljni osjećaj krivnje iz kojeg proizlaze svi ostali osjećaji krivnje. To je stvarna krivnja.
Trebamo naučiti analizirati našu masku ili Idealiziranu ličnost - što želimo biti, koji su nam ciljevi i zašto imamo te ciljeve. Analizirajući naša maštanja, prošle i sadašnje želje, uvijek ćemo naći isti zajednički nazivnik: želju za savršenstvom da bismo mogli biti sretni i da bismo vladali u takvom svojem svijetu. Sigurno je da mi svjesno nemamo želju vladati drugima, ali su naši osjećaji takvi. Želimo biti savršeni da nam drugi ljudi rade ono što mi želimo. Želimo da nas vole i odobravaju svi bez iznimke. Želimo biti savršeni da bismo bili bolji i vredniji divljenja nego drugi ljudi. Ako pogledamo u naše osjećaje shvatit ćemo da se tako ponašamo, iako nikad svjesno nismo izrazili želju da vladamo drugim ljudima. To ćemo pronaći u sebi kada nas primjerice netko neljubazno odbije, ili nas odbaci na neki drugi način. Tada možemo shvatiti da nas ne mora svatko voljeti, odobravati nam, a ako to ne znamo, tada ćemo se jako loše osjećati. Ako nas to pretjerano pogodi, tada je želja za vladanjem nad drugima na djelu. U mjeri u kojoj otkrijemo želju za vladanjem u nama i naučimo se je svaki puta dobrovoljno odreći, u toj ćemo se mjeri odreći i izazivanja nesreće, nevolja i jada. Nije lako doći do točke da uistinu možemo doživjeti sve ove osjećaje tako da oni prestanu biti samo teoretsko znanje. Tako dugo dok tu sklonost za vladanjem vidimo samo u drugima, ali i ne u samima sebi, ni to nam neće pomoći. Nužno je da uložimo sav svoj trud da prevladamo otpore i bolne spoznaje da bismo pronašli te osjećaje u sebi. Kada ih pronađemo, proživimo i usporedimo sa istinom, mi smo našli ključ promjene.
Ta djetinjasta potreba da kontroliramo život, ili potreba za vladanjem postoji u svakome. Međutim, može se očitovati različito kad različitih ljudi. Postoje mnoge varijacije, od osobe koja u velikom stupnju nakuplja nevolje, dok neka druga može otvorenije izražavati svoje zahtjeve za vladanjem. Vanjsko ponašanje i intelektualno uvjerenje nisu pokazatelj ove karakteristike ranjenog djeteta u nama. Ta karakteristika je temelj svih slika u nama.
Kada bismo mogli prihvatiti sebe sa svojim najdubljim osjećajima, i to ne samo intelektualno, tada bismo shvatiti da smo jednako nesavršeni kao i drugi ljudi, da nas neki vole, drugi ne vole, neki nam odobravaju, a drugi ne, mi bismo uistinu postigli razinu zrelosti kojom bismo prestali nakupljati nove nevolje. Međutim, većina ljudi još uvijek jako pati kada ne dobije odobravanje od svakoga. Ne može sebi i drugima priznati ni najmanju pogrešku da ne bi u pitanje doveli svoju masku. Napuštanje maske izgleda previše zastrašujuće i doživljava se kao gubitak sreće. Ranjeno dijete reagira u nama, a mozak to pokušava opravdati racionalnim argumentima, no to nam ne donosi mir. Mir možemo steći jedino ako odlučimo vidjeti, suočiti se i odreći tog djetinjastog pristupa sreći, vladanju i savršenstvu. Moramo postati svjesni ranjenog djeteta u sebi, jer ako ono ostane sakriveno od nas, ono će nastaviti uništavati naš život, bez obzira koliko se mi trudili na vanjskim razinama. Trebamo u svakoj patnji tražiti smisao, umjesto da je produžujemo zbog osjećaja da je patnja besmislena. Tako će svaki bol ukazivati na važne spoznaje o nama samima, i tama u nama će se smanjivati. Jer tama je uvijek neznanje. U trenutku kad dođemo do spoznaje, bol prestaje, i spoznaja postaje izvor radosti.