Osobna drama svake generacije bila je sastavni dio jednog šireg procesa i protoka vremena.Medjutim,nakon Drugog svjetskog rata počeli smo živjeti prvo s mogućnošću masovnog istrebljenja atomskim ratom,a u novije vrijeme još i sa dodatnom prijetnjom ekološke katastrofe.

  Ova knjiga će postupno ukazivati da smisao mora imati neki okvir ili granice da bi imao smisla.Kad nam povrijede granice ogorčeni smo i idemo u akciju.Ali kad nestane granica spopada nas čisti užas:iskustvo gubi svako značenje,naprosto se ne možemo postaviti prema njemu.Nacistička ubilačka mašinerija Drugog svjetskog rata uklonila je sve granice zla koje su ljudska bića spremna nanijeti jedna drugima i upravo zbog toga nikad zapravo nismo uspjeli pojmiti sav razmjer holokausta niti se pomiriti s njim.On je izvan konteksta ljudskih očekivanja i vrijednosti.A to se još i više može reći za vrlo malu realnu mogućnost da bi u ne tako dalekoj budućnosti moglo nestati svega života.

Uglavnom ne razmišljamo o tome jer to ne možemo podnijeti.Ali prijetnja globalnim uništenjem ipak djeluje na naš način razmišljanja i ponašanja,vraća nas onom neposrednom:“Živi danas,možda ne doživiš sutrašnji dan“.Tražimo užitak i zadovoljstvo kao da se opijamo u kakvom baru nazvanom „Zadnja prilika“,iskorištavamo druga ljudska bića i sve brže uništavamo Zemlju da bismo osigurali današnju udobnost,današnji profit.Naši vremenski okviri kao da su se stisnuli,a s njima i kontekst smisla i vrijednost unutar kojeg živimo.

  Drugi razlog zbog kojega se prepuštamo neposrednim užitcima i zadovoljstvu je i to što više ne možemo zamisliti ništa drugo.Tijekom poslijednjih dvjesto,trista godina ograničili smo svoje horizonte isključivo na ljudsko,sve više tonući u egocentričnost koja nas odvaja od opsežnijeg značenja i šire perspektive.Veliki prosvjetiteljski mislioci osamnaestog stoljeća tvrdili su da je čovjek mjera svih stvari.Samo po sebi takvo gledanje ne razlikuje se mnogo  od biblijskog učenja da je Bog sve stvari stvorio za naše dobro.Ljudska egocentričnost temeljno je načelo zapadne tradicije.Ali prosvjetiteljski način razmišljanja odveo nas je dublje u uskogrudni humanizam zato što je njegovo poimanje ljudskog bilo ograničenje.

  Vodeći se Aristotelovom filozofijom prosvjetitelji su definirali čovjeka kao racionalnu životinju.Korijeni ljudskog su u razumu(suvremenim riječnikom ,u IQ-u) i u onome što razum stvara –u znanosti,tehnologiji,onom logičnom i pragmatičnom.Na njih su se nadovezali filozofi koji su se bavili društvom i politikom naglašavajući da su  prava čovjeka izvan službe ili dužnosti.Otudjen od prirode sve raširenijim njutonijanskim pogledom na svijet i preseljavanjem u velike gradove,otudjen od Boga polakim odumiranjem zapadne vjerske tradicije,otudjen od čarolije i misterija reducirajućim znanstvenim razmišljanjem,potican Freudom i njegovim slijedbenicimada ego i njegova sitna samoljublja vidi kao stvarno ja,zapadni je humanizam postao mješavina taštine i očaja.Mi smo najbolji,mi smo na vrhu evolucijske ljestvice-pa što?

  Na istoku je humanizam temelj istinske duhovnosti.Budisti i hindusi kritiziraju zapadne religije da nisu dovoljno humanističke,da stavljaju bogove iznad čovjeka.Kad god pokušam dokazati da je korijen našeg problema upravo humanizam,Azijci s nepovjerenjem vrte glavom.Taj nesporazum proizilazi odatle što je njihov humanizam višeg reda,višeg tipa „sebičnosti“ i nije zasnovan samo na moći i raciju.Humanist u tradicionalnom istočnjačkom smislu ima dubok osjećaj isprepletenosti života i svih njegovih manifestacija.On ima dubok osjećaj uključenosti u,i odgovornosti za cijeli svijet i sve u njemu.Svjestan je da je sav ljudski trud,radilo se o poslu,umjetnosti i religiji,dio višeg bogatijeg tkanja cijelog Svemira.Osim toga,azijski humanisti nisu bahati.Njihovo poimanje istinskog sebstva i njegove ukorijenjenosti u samo tlo bivstva ispunjava ih osjećajem poniznosti i zahvalnosti.Oni su neprekidno svjesni vela iz kojeg izviru sebstvo,smisao i vrijednosti.

   Nastavak slijedi